Hrvatski stručnjaci osvajaju Europu i svijet: Nova era nogometnih lidera

Ja sam veliki fan hrvatskih trenera, doista ne vidim uopće prostora za skepsu. Tu je rečenicu prije koja tri tjedna u blagdanskom razgovoru za Jutarnji autorizirao Sandro Perković, dodajući u offu: Stranci? A gle...

Razumljivo, doduše - današnji trener armenskog Noaha bio je pomoćnik (i) Fabiju Cannavaru, i lijepo je da - neće. Mi smo, međutim, još tijekom lanjske sezone postavljali pitanje kompetencije, recimo, baš Talijana, jer su uz Fabija u Dinamu, klupe Hajduka i Osijeka držali Gennaro Gattuso i Federico Coppitelli. Kako? Budimo realni - nikako. Štoviše, lani u ovo doba, pola HNL-klubova bilo je u rukama stranaca. Što je - ksenofobijo, stop! - podizalo obrve. Jer se, naime, cijeli narativ oko hrvatskih stručnjaka u posljednjem periodu itekako promijenio. Dok je nekoć već pasoš na Bregani našim trenerskim trudbenicima bio uspjeh, u času kada su, primjerice, odlično kotirali srpski treneri, naši su tek krčili put. Starija garda nalazila je put, no ukupno doći na kote Ivića, Zebeca, Horvata, Ćire... bilo je nemoguće. Ali, u jednome je času krenulo: Slaven Bilić preko mlade reprezentacije i "vatrenih" krenuo je preko Rusije i Turske do Engleske, probijao se, također gotovo istim putem i Niko Kovač, Ivan Jurić tesao se pored Gasperinija, Nenad Bjelica je ponajprije preko Dinama pokazao potencijal, kroz Belgiju je svoj put tražio Ivan Leko, a neki, a‘la Igor Jovićević birali su težak, ratni, ukrajinski put...

Uglavnom, posljednjih deset godina promijenilo je paradigmu: od guranja i traženja šanse, hrvatska struka ovu sezonu dočekala je s tri trenera u "ligama petice" (Kovač, Tudor, Jurić), a iako danas još jedino Kovač egzistira na klupi Borussije iz Dortmunda, prikupljeni podaci pokazuju da otkazi Tudoru u Juventusu te Juriću u Atalanti nisu uzdrmali kurs broda koji plovi prema punoj potvrdi. Argument tome, konačno, leži u činjenici da čak šestorica visoko profiliranih trenera u svlačionici čeka novi angažman, koji sigurno neće biti niskoprofilan. Slaven Bilić, Igor Tudor, Ivan Jurić, Nenad Bjelica, Igor Bišćan, a posebno Edin Terzić, koji jest "naš", a koji je jedini od svih kao trener dospio do finala Lige prvaka.

Kada njima dodate Kovača, onda je priča i jača, no kada se baci pogled na naoko razinu ispod, situacija je i bolja: u Europi uz Kovača je trenutačno šest trenera, gdje je Leko preuzeo Brugge kao veliko pojačanje, Jakirović u Hullu radi čuda i prema njegovu radu u Championshipu sve više "švenka" West Ham, Kopić je kroz bukureštanski Dinamo postao najbolji trener Rumunjske, Perković je potpisao povijesni euro-rezultat armenskog nogometa, Jovićević je nakon iznimno uspješne avanture u Ludogorecu preuzeo velik izazov u Widzewu (nakon Sopića), Bartulović se "teše" u Ukrajini. "Malo dalje", Jurčić stvara povijest u Pyramidsu, Skočić je i dalje u Iranu (Tractor), Krznar je nedavno preuzeo Khor Fakkan iz UAE, a egzotično, ali ne manje važno zvuče funkcije glavnih trenera Hodaka, Ivankovića i Kraljevića u Indoneziji, Singapuru, Tajlandu. U "susjedstvu", pak, posao rade Štimac (prvo euro-proljeće Zrinjskog), zatim Cvitanović (Sarajevo), Milanović (Široki Brijeg), Bašić (Posušje), Karoglan (Ballkani), dok su Prosinečki (Kirgistan), Logarušić (Eswatini, bivši Swaziland) i Talajić (Bahrein) tri doista svjetska izbornika, gdje potonji, vjerni učenik Tomislava Ivića, ostvaruje iznimne iskorake. Ima Hrvata, pritom, i u brojnim drugoligaškim i niželigaškim klubovima Europe, a pogotovo u omladinskim pogonima, što naznačuje da će prije ili kasnije netko ostvariti daljnje napretke.

- Kada spominjete imena, iskreno osjećam određenu zadovoljštinu, jer gotovo svi su prošli Akademiju HNS-a u času kada sam bio ravnatelj - priča nam danas Vatroslav Mihačić, koji je poziciju šefa napustio u kolovozu 2020. godine.

- Prosinečki je kod nas došao do A licence, onu PRO je osigurao u Srbiji, a uz njega Jurić i Leko vani su stekli status profesionalnih trenera. No, ako smijem, rekao bih da kada nabrajate sve ove ljude, morate ih pomnožiti s dva ili tri, jer svi naši treneri imaju hrvatske stručne stožere, a to su oni naoko nevidljivi, ali vrijedni ljudi. U globalu, apsolutno sam ponosan, jer doista se slažem da smo preuzeli primat u regiji i da ljudi s našom "diplomom" pokazuju da vrijede. Jasno, uvijek može bolje, ali ako usporedimo današnje vrijeme s onim otprije 15-20 godina, onda ne prevladava dojam, već argumenti. Ako, pak, pitate o odnosu hrvatskih i stranih trenera u HNL-u, ne bih se miješao u klupske politike, ali mogu reći da se u naše doba inzistiralo da se upravo prema PRO licenci guraju u suradnji s klubovima isprofilirani treneri i potencijali, gdje, recimo, sada s veseljem ističem Jakirovića, Perkovića i Karoglana, među inima - reći će Mihačić.

Nije, naravno, sve bajno, reći će i Mihačić da ima prostora za napredak, teško je znati što radi njegov nasljednik Boris Kubla, čiji odgovor na lanjsko pitanje o hiperinflaciji stranaca u HNL-u čekamo i danas, ali u ovome kontekstu treba naglasiti još nešto: Kovač, Tudor, Bilić, Bjelica, Bišćan, Jakirović, Kopić, Perković, Karoglan... svi su prošli hrvatski nogomet koji je bio temelj, a sve ostalo došlo je kao nadogradnja. Tko je trenutačno najbolji, tema je, pritom, za birtije i ankete. Ili, kako bi rekao jedan trener i prijatelj:

- Onaj koji danas ima najbolje rezultate. Jer, ankete čekaju nove junake...

Uz najvažniji dodatak:

- Znaš tko su iskreno najveći frajeri? Ona masa iz klupskih Škola ili kampova Saveza, koji rade s klincima, svaki dan, u grozomornim uvjetima, gledajući kako ti klinci preko agenata, ili neki bespotrebni frajeri u uredima imaju više od njih. A oni ih hrane. Da, svaka čast svima i naklon do poda, hrvatska struka itekako ima što za reći, no iza njih stoji četa "bezimenih" bez čijeg stvaranja nema ni hrvatskih igrača, niti hrvatskih trenera, niti, ako želiš, hrvatskog nogometa u kompletu.