Prošlo kolo Prve HNL obilježila su dva velika derbija, dvije sjajne pobjede Rijeke protiv Hajduka i Osijeka protiv Dinama, ali i jedan povijesni trenutak. Naime, po prvi put od kako postoji Liga 10, svi treneri velike četvorke hrvatskog nogometa za svoju su taktiku odabrali igru s tri stopera, odnosno sustav 3-5-2. Ili je daleko poštenije reći sustav 5-3-2, što ukazuje da je obrambena ideja kod sve četvorice bila u prvom planu. Posljedica toga bila su dva derbija s iznimno malo šansi.
Tomić s Rijekom i Bjelica s Osijekom postigli su ono što su naumili, dok se Dambrauskas s Hajdukom i Kopić s Dinamom suočavaju s kritikama, jer se od njih kao favoriziranih momčadi očekivalo više napadačkih ideja i hrabrosti.
Još u ovo vrijeme 2020. - taman prije nego što će korona na tri mjeseca zaustaviti svijet, pa tako i nogomet - pisali smo o tome kako se sustav s tri stopera na velika vrata vratio u europski nogomet. Atalanta i RB Leipzig bili su hit momčadi Lige prvaka, kao i nacionalnih prvenstava, a njihove su utakmice bile krunski dokaz da sustav s tri stopera nikako ne mora biti defenzivan, nego dapače, može biti itekako ofenzivan, atraktivan i što je najvažnije - efikasan.
Kako su Talijani u pravilu ti koji određuju taktičke smjernice svjetskog nogometa, tako je u Serie A u to vrijeme već 10-ak klubova prakticiralo takav sustav igre. Prvak je - sa samo bodom prednosti - bio moćni Juventus, ali iza njega su se nanizala tri kluba koja su forsirala igru 3-5-2. Inter, Atalanta i Lazio. I sva tri kluba zabila su više golova od Juventusa, s tim da ih je Atalanta zabila 98, naspram 76 Juventusovih.
U Prvoj HNL u to vrijeme praktički je samo Hajduk kojeg je vodio Igor Tudor igrao s tri stopera, ali Hajdukove igre bile su daleko od dobrih. Dapače, bile su loše i neefikasne. Bjelica je vodeći Dinamo znao u europskim utakmicama povremeno iznenaditi suparnike s promjenom sustava, ali u hrvatskom prvenstvu nije potezao za takvim rješenjima.
Spremni igrači
Igru s tri stopera hrvatski su klubovi igrali skoro pa do 2008. godine kada je nogometna Europa već kompletno zaboravila na takvu taktiku, odbacivši je kao zastarjelu i nedovoljno učinkovitu, odnosno atraktivnu. Stoga su naši treneri dugo bježali od takve igre, jer nisu htjeli biti stigmatizirani kao treneri koji se vraćaju na nešto staromodno kako bi učvrstili obrambenu liniju.
Nisu - dakako - samo hrvatski treneri bili u problemu prihvaćanja povratka igre s tri stopera u zadnjoj liniji. Veliki klubovi često i danas ne prihvaćaju tu ideju, ne zato što je staromodna ili ne daje rezultate, nego zato što igrači koje imaju ne žele igrati u takvom sustavu.
Želite li da vaših 3-5-2 izgleda kao Atalantinih onda na terenu morate imati igrače koji su strahovito spremni, te naviknuti igri na nogomet s puno trke i sprinteva, a bez lopte u nogama. Onako kako to sjajno radi naš Mario Pašalić. K tome su Gasperinijevi treninzi iznimno naporni pa mu u nogometnom svijetu često tepaju da je “gonič robova”. Igrači najvećih europskih kluba niti žele takve treninge, niti žele mijenjati svoj način igre.
Dinamu olakšan posao
Međutim, Gasperini u Atalanti nema zvijezde, nema igrače koji su naviknuti na drugačiji režim rada i igre. Gasperini pažljivo bira igrače, najviše pazeći da se karakterom i tjelesnim predispozicijama uklope u ono što on na treninzima traži. Tek nakon toga gleda kakve su im igračke kvalitete.
Julian Nagelsmann (34), iznimno mlad, a neizmjerno cijenjen svjetski trener, jedan je pionira povratka sustava 3-5-2, ili 3-4-3. Nagelsmann je vodeći Hoffenheim oduševljavao načinom na koji je vodio “malu” momčad do velikih dosega. Naravno, s budžetom koji je bio daleko ispod njegovih najvećih konkurenata.
I taj toliko cijenjeni Nagelsmann se nakon odlaska u RB Leipzig suoči s tim da gazde kluba nisu baš htjele da im momčad u usponu igra s tri stopera, jer “Leipzig je veliki klub”. Nagelsmann je stoga prvih mjeseci tamo igrao s dva stopera, s četvoricom igrača u zadnjoj liniji, jer mu je trebalo vremena da se nametne kao neprikosnoveni autoritet u klubu, ali i da igrače prilagodi svojim zahtjevima. Danas Nagelsmann bez problema igra s tri stopera vodeći Bayern...
Pa kad može Nagelsmann s Bayernom, može i Kopić s Dinamom, ili Dambrauskas s Hajdukom. Dinamo je igrajući dvije utakmice protiv Seville dokazao da ima igrače za takav sustav.
Modri su u nekih 40-ak minuta prve utakmice, te u velikom dijelu i uzvratne u Maksimiru parirali moćnoj Sevilli, te je u mnogim segmentima igre propisno izdominirali. Takvo što ne bi bilo moguće da Kopić u svlačionici nema igrače koji nisu u stanju dobro odgovoriti na takav sustav igre.
Međutim, Dinamove igre u prvenstvu ukazuju na to da momčad nije spremna ponavljati takve igre, odnosno da nije u stanju kontinuirano igrati na takvoj razini sa zahtjevima koje traži sustav 3-5-2. A to je problem koji se ne rješava preko noći, premda će Kopiću u završnici prvenstva posao biti olakšan, jer ispao je i u Europi i u Kupu, pa će igrači biti daleko svježiji u ritmu igranja jednom u tjednu.
S druge strane Hajduk je protiv Rijeke s tih 3-5-2 izgledao nemoćno i bezidejno, u 90 minuta je na Poljudu napravio samo jednu šansu i to tek u 70. minuti S druge strane ostao je dojam da je Rijeka s nešto hrabrijim pristupom u drugom poluvremenu - on je izostao zbog vodstva od 2:0 - bila sposobna rezultatski unakaziti Splićane. Što je jasno ukazivalo na to da Hajduk ni obrambeno nije bio dobar, premda je igrao s tri stopera, dva beka i dva defenzivna vezna.
Ne treba se zavaravati
Naravno da mi u zaključku ne pada na pamet ići smjerom da je igra s tri stopera povratak na staro, te posljedica alibi razmišljanja trenera koji prije svega ne žele izgubiti utakmicu. Međutim, svaki trener koji želi forsirati takav sustav s idejom da mu može donijeti prvenstvo mora itekako dobro proučiti svlačionicu i profil igrača koji se u njoj nalazi. Potom mora jednako pomno preispitati način na koji mu momčad trenerima te je li i tjelesno, te taktički uopće spremna za takav stil igre.
Nakon vikenda s dva odigrana derbija činjenica je da Bjelicu i Tomića mnogi stručnjaci hvale zbog toga što su taktički nadigrali snažnije suparnike. Premda se i oni ne trebaju zavaravati. Pitanje je kako bi utakmice izgledale da su s druge strane suparnici odigrali na svojoj normalnoj razini. Bi li im i tada njihovih 5-3-1-1 donijelo velike bodove?
DINAMO Kopić ima igrače koji mogu dobro odigrati u takvom sustavu s trojicom iza
Već smo rekli da je Dinamo protiv Seville pokazao nogomet visoke kvalitete igrajući u sustavu 3-5-2. Što je dokaz da Kopić ima igrače za takav sustav. Međutim, takav sustav dosta troši igrače i ako nisu kroz treninge i naviknuti na takav ritam, lako dođe do potrošnje. A kad igrači u o tom sustavu nemaju potrebnu energiju, izvedbe lako mogu biti debelo ispod optimalne razine.
Dinamo prije svega ima tri odlična stopera - Šutalo, Franjić i Theophile - koji imaju sve predispozicije za igranje s trojicom u zadnjoj liniji. Imaju dobru brzinu, odlični su tehničari, te znaju s loptom bez problema ući među suparničke linije te tako raditi pomutnju.
Dinamovi bekovi - Bočkaj i Ristovski, a vrijedi to i za Štefulja - također su dobra rješenja za bokove. Bočkaj ima sjajan pregled igre, odlične asistencije, a i sam zna zabiti gol. Mana mu je što nije posebno brz, a i tjelesna pripremljenost za tako zahtjevnu poziciju mu je upitna. Ristovski je s druge strane brži i bolji za obrambene obaveze.
Dinamo u veznom redu ima klasne igrače poput Ivanušeca, Ademija, Mišića, Tolića, Gojaka, Baturine... koji bi trebali bez većeg ispunjavati zahtjeve veznim igračima u takvoj igri, s tim da je Ademi jedini među njima koji stalno ide u dubinu bez lopte. Ostali je u pravilu ne traže bez lopte u nogama. Da su Ivanušec i Ademi igrali u Gradskom vrtu, nema sumnje da bi Dinamo bitno drugačije izgledao. Kao što je izgledao bolje i protiv Seville kad su ušli Špikić i Menalo, dva brza igrača.
Oršić i Petković čine se kao idealan tandem za napadački dvojac. Petković je više “sidrun”, a Oršić brzonogi napadač koji odlično otvara prostore.
Nije Kopić dakle slučajno odabrao formaciju 3-5-2, ali da bi ona donosila ono što se očekuje, Modri moraju energetski biti jako dobi, barem blizu ono što su pokazivali protiv Seville.
HAJDUK Mogu li Marko Livaja i Nikola Kalinić zajedno igrati u drugačijem sustavu igre?
Valdas Dambrauskas je trener koji se najbolje osjeća u sustavu 4-2-3-1. Barem tako sugeriraju njegova dosadašnja ostvarenja, pa i ono što je Hajduk jesenas igrao pod njegovim vodstvom. Međutim, Dambrauskas je s dolaskom Nikole Kalinića i Ferra prešao na sustav 3-5-2. A tu ga čeka dosta zamki.
Hajduk prije svega ima spore stopere, a takvi nikako nisu predviđeni za igru s trojicom odozada. Barem bi jedan od njih morao biti brz te ići s loptom na suparničku polovicu. Drugi problem je na bokovima. Lovrencsics i Melnjak su bekovi, oni ne driblaju, nisu okomiti i ne mogu stvoriti višak u igri. Hajduk tako u napadačkom segmentu nema opasne bokove, što će dobre obrane iskoristiti. Vidjeli smo kako je to napravila Rijeka, iako njezina obrana u ovoj sezoni ni izbliza nije bolji dio momčadi.
Hajduk u veznom redu ima samo jednog igrača - Krovinovića - sposobnog da s loptom osvaja prostor, premda i on nije onaj koji utrčava u opasne prostore bez lopte. Dambrauskas je taj problem probao riješiti sa Sahitijem, ali Sahiti nije vezni igrač. Stoga se Hajduk protiv Rijeke stalno suočavao s igračem manjka u veznom redu.
Livaja i Kalinić su različiti profili igrača, što sugerira da mogu igrati zajedno, ali treba ih znati iskoristiti na pravi način. Obojica su igrači koji traže loptu u noge, tako da kad su sami u napadu nije ih problem zaustaviti, jer su okruženi s tri stopera. Bez pomoći s bokova oni će uglavnom izgledati neopasno.
Dojam je stoga da Dambrauskas traži način kako da u postavi ima i Livaju i Kalinića, te Portugalca Ferra, a ne vidi drugi način nego da igra 3-5-2. Koji nije sustav u kojem se dobro osjeća kao trener, a očito i ne leži momčadi. I nismo sigurni da to i oporavljeni Krovinović može promijeniti.
RIJEKA Tomić ima idealne bokove za 3-5-2
Tomić realno nije iznenadio s postavom koju je izveo na Poljudu. Zna se da u najtežim utakmicama voli igrati tih 5-3-1-1, a u toj formaciji realno nema gdje staviti Roberta Murića, koji je ipak klasično krilo.
Krešić, Velkoski i Smolčić nisu stoperi koji će vas posebno oduševiti, ali za momčad koja igra nešto zatvorenije su sasvim dobri. Tako se kompenzira određeni nedostatak kvalitete, ponešto i brzine.
Bokovi su međutim veliki adut Gorana Tomića. Ampem je jedan od najboljih driblera lige, iznimno je brz i okomit, nadire u serijama, te je maksimalno odgovoran u fazi obrane. Po svemu idealan izbor za bok, boljeg u HNL-u ne vidimo. Bočkaj ima bolju statistiku, ali Ampem je iznimno opasan u svakom trenutku i radi veliku pomutnju kontra svake obrane. Solano na desnoj strani isto je dosta okomit i brz, a školovan je, zna igrati nogomet i vrlo je dobar izbor. Solidna zamjena za Tomečaka koji je jesenas blistao na tom desnom boku.
Selahi, Gnezda Čerin i Pavičić donose veliku količinu trke u sredini terena, a Pavičić je taj koji kreacijom, driblinzima i opasnim ubadanjima donosi kvalitetu više. Drmić je “sidrun” koji sve kuži i zna, a sjajan je strijelac, dok je Vučkić “razarač” koji trkom i snagom razvlači stopere i otvara prostor za Drmića.
Rijeka ukupno ima dovoljno mladih i brzih igrača da ispuni zahtjeve igre s tri stopera. Kad bi imala još samo malo više igrače kvalitete, bila bi iznimno opasna u svakom okršaju s vodećim sastavima lige. A kada naleti na Hajduk koji joj nimalo ne prijeti preko bokova, onda izgleda tako da bi je mnogi odmah proglasili najvećim kandidatom za naslov. Što dakako nije realna priča.
OSIJEK Bjeličine momčadi imaju energiju, ali u Osijeku mu trenutačno manjka brzine
Nenad Bjelica vodeći Osijek stalno kombinira dvije obrane. Bjelica se iznimno oslanja na analitičnost te obranu i igru prilagođava suparniku, posebno kad je s druge strane netko tko ima jači igrački kadar. Netko poput Dinama.
Škorić, Bralić i Lončar solidan su stoperski trio. Lončar je brz, Škorić zna iznijeti loptu, premda to nikako nije razina kakvu imaju stoperi Dinama. No, za zatvoreniju formaciju 5-3-1-1 za kakvom je protiv Dinama posegnuo Bjelica, Škorić je vrlo dobar izbor.
Miloš i Jurčević na bokovima nisu igrači koji imaju razinu kakvu Dinamu donosi Bočkaj, ili Rijeci Ampem. Teško će Osijek preko njih nešto napraviti u zadnjoj trećini terena. No, obrambeno će obojica dati svoj solidan obol.
Žaper, Kleinheisler i Fiolić zato su odličan profil igrača u veznom redu. Žaper kao zadnji vezni koji itekako zna doći u završnicu, a Kleinheisler i Fiolić kao igrači jaki na lopti, koji ne bježe od “box to box” okršaja, te ulaska u opasnu zonu suparnika. I dobri su strijelci.
Caktaš i Mierez djeluju kao dobar tandem, jer Caktaš je nešto “nježniji”. Više se oslanja na lukavstvo i trenutak, dok je Mierez “rovokopač” koji stalno ubada i napada stopere. Druga je stvar što je Mierez u ovoj sezoni kronično neefikasan, ali to nema veze s formacijom koju Osijek igra.
Ukupno je to solidna razina izbora za sustav 3-5-2, ali ono što Bjelici kronično nedostaje u toj postavi su brzi igrači, poglavito na bokovima. Naravno, u takvoj igri i Lovrić realno nema mjesta na terenu, premda Bjelica može igrati i 3-4-3, ali tada će teško pronaći mjesto za Caktaša. Osijek bi - baš kao i Hajduk - bio u problemu da u tom sustavu treba stisnuti suparnika. No, u takvim utakmicama Bjelica zato poseže za drugačijim taktičkim rješenjima.
