Yassine Bounou lukavo se primaknuo tik uz lijevu stativu i obrnutom psihologijom podsvjesno nagnao Brunu Onyemaechija da puca baš u njegovu stranu, a sve ostalo sada je već - afrička nogometna povijest.

Nakon što je, naime, sjajni marokanski vratar isporučio efektnu, nekonvencionalnu i praktično rukometnu obranu, njegov sunarodnjak iz vrha napada, Youssef En-Nesyri, u petoj je seriji raspucavanja s bijele točke precizno i hladnokrvno zakucao loptu u donji lijevi kut Nwabalijeva gola te tako nokautirao Nigerijce i pred gotovo 70.000 gledatelja na domaćem stadionu u Rabatu omogućio Lavovima s Atlasa da projurišaju do finala Afričkog kupa nacija. Tamo će, protiv Senegala, prvi put nakon 50 godina imati priliku postati kontinentalni prvaci.

Kontinuitet rezultata

Nastavak je to kontinuiranog i snažnog marokanskog nogometnog uspona, nakon što je reprezentacija najzapadnije zemlje Magreba, podsjetimo, najprije 2022. na Svjetskom prvenstvu u Kataru stigla do četvrtog mjesta, i to kao prva afrička selekcija koja je ikada izborila poziciju u mundijalskom kvartetu najboljih (s Hrvatskom remizirali u skupini, a onda od Vatrenih izgubili u utakmici za treće mjesto), odnosno nakon što su se Marokanci 2024. na Olimpijskim igrama u Parizu okitili broncom, da bi lani postali i svjetski U20 prvaci.

Uspiju li, dakle, trupe Walida Regraguija trijumfirati i u završnom obračunu AFCON-a, Maroko će i službeno postati prva sila afričkog nogometa, premda je se tako, s obzirom na spomenute rezultate, već i sada može poimati.

Promatrajući, nadalje, marokansku nogometnu renesansu, jedno od pitanja koje se nameće jest u čemu je tajna uspjeha ove zemlje smještene na samom sjeverozapadu Afrike? Kolijevka civilizacije vrvi zemljama s velikim nogometnim potencijalnom i sjajnim predispozicijama, no kako to da se baš Maroko nametnuo kao novi div afričkog nogometa?

Strategija, vizija i ulaganja

Da bismo odgovorili na predmetna pitanja, potrebno je prevrtjeti vrpcu do 2009. godine, kada je postavljen svojevrsni kamen temeljac marokanskog nogometnog uzleta. Tada je, naime, u sklopu nacionalnog programa za promicanje i modernizaciju nogometne infrastrukture u Maroku, a na inicijativu samog kralja, otvorena Akademija Mohammed VI.

Taj suvremeni nogometni kompleks za obuku i razvoj mladih marokanskih igrača u dobi od 12 do 18 godina, izgrađen je u Saléu, gradu na sjeverozapadu zemlje, a prostire se na 18 hektara zemlje te pored modernih nogometnih terena, teretane, kantine, medicinskog centra i sportskog sela, sadrži i školu u kojoj se polaznici Akademije obrazuju na arapskom, francuskom i engleskom jeziku kako bi se osigurao njihov holistički razvoj, odnosno tržišna konkurentnost i izvan sporta.

A što se same nogometne obuke u Akademiji Mohammed VI. tiče, nju provode stručnjaci, treneri i analitičari s Uefinim certifikatima, a u cijeli proces intenzivno su uključeni i psiholozi, odnosno nutricionisti. Zahvaljujući tom i takvom multidisciplinarnom pristupu, Akademija od 2009. naovamo konturirano proizvodi kvalitetne nogometaše, a iz nje su proizašli i brojni aktualni marokanski reprezentativci poput, primjerice, uvodno spomenutog En-Nesyrija, odnosno Nayefa Aguerda i Azzedinea Ounahija, kao i članovi U21 selekcije koja se lani okitila zlatom na SP-u u Čileu.

Dijaspora i nacionalni identitet

Marokanci, dakle, ubiru plodove ulaganja u nogomet utemeljenih na strateškom planiranju i dugoročnoj viziji, a pored jake domaće baze, ono što Lavovima s Atlasa pruža moćnu nadgradnju jest - dijaspora. Maroko, naime, ima ogromnu dijasporu u Europi, napose u Francuskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj i Belgiji, a što predstavlja dodatni kadrovski bazen za regrutaciju odličnih igrača rođenih i školovanih na Starom kontinentu. Marokanski savez aktivno radi na detekciji i što ranijem vezivanju takvih pojedinaca za reprezentaciju, a iz iseljeništva su tako svojedobno povučeni i, među ostalima, Achraf Hakimi, Brahim Díaz, Bilal El Khannouss, Eliesse Ben Seghir i Sofyan Amrabat.

Maroko je s godinama izgradio čvrsti kult reprezentacije, odnosno snažan nacionalni identitet i pobjednički mentalitet, stoga nema problema s privlačenjem talentiranih igrača iz Europe kojima poziv i predstavljanje države njihovih predaka predstavlja iznimnu čast i ponos.

S obzirom na tu nacionalnu, pa i religijsku koheziju, marokanski reprezentativci izrazito su međusobno povezani, što posljedično dovodi do toga da na travnja,u nisu samo skup kvalitetnih pojedinaca, već momčad u punom smislu te riječi, koja zajedničkim snagama "gine" za zajednički cilj.

A ta i takva momčad, za razliku od mnogih drugih afričkih reprezentacija, igra organiziran i discipliniran nogomet, te posebno vodi računa o obrambenim odgovornostima, kompaktnosti i tranziciji. Regreguijeva selekcija taktički je vrlo zrela i predstavlja svojevrsnu kombinaciju marokanskog i europskog nogometnog štiha, a što se, uz sve ranije navedeno, pokazuje kao dobitna formula za uspjeh na velikoj sceni. Ono što marokanskom nogometu također omogućava kvalitetan rad i rast jesu visoka razina profesionalizma i unutarnja posloženost, odnosno čvrst i stabilan savez, te maksimalno povjerenje prema izborniku, a što u brojnim afričkim reprezentacijama nije slučaj.