Slučaj Jakirović, odnosno, naprasna promjena klupe unutar jednog dana, izazvao je intenzivnu javnu reakciju. To ne čudi jer Hrvatska je mala zemlja, s minimalističkom prvom ligom. I na suprotnim stranama doživljaja jedne trenerske mijene nalaze se najmoćniji klub Dinamo, 17 puta prvak u posljednjih 18 sezona, te drugi koji je jedini u tom razdoblju uspio osvojiti šampionski naslov, Rijeka.

Kako to obično biva u Hrvata, u eteru se redaju mišljenja prema kojima se prepoznaje tko vesla u čijem pravcu. Meritumom stvari se rijetki bave upravo zbog tih opredijeljenosti i zbilja niske razine afirmiranja općih interesa...

Mirenje s nelogičnim

Ovdje se lakonski svodi priča u okvir “zna se tko je moćniji”, pa se na tom temelju u pravilu objašnjavaju nametanja (naj)jačih prema manje jačima. Svejedno govorimo li o uzimanju igrača, trenera, odgodama, pravilima, reprezentativnim pozivanjima ili tretmanu kod sudaca i disciplinskih organa. To je izravna posljedica mentaliteta koji je društveno ukorijenjen. Obično se to šeretski tumači onom “a to je tako”, sintagmom koja označava pomirenje s nelogičnim i inim neponašanjima, te prihvaćanje da se kod nas drugačije ne može. To će tako biti dok se većina ne bude borila za opća prava, koja onda afirmiraju i pojedinačna, dakako, ako ih se pridržavaju.

Sve ono što nije zakonom zabranjeno, kaže se, praktično je dopušteno. Dinamo je dogovorio s trenerom Rijeke transfer u Maksimir. Jakirović ima klauzulu koja mu dopušta raskid ugovora uz odštetu. Aktivirao ju je i otišao u Dinamo. Rijeka tu nije mogla ništa učiniti jer takav je ugovor.

Uza sve to, propisi HNS-a su takvi da omogućuju i ovakve promjene, iako je jasno da su one opterećene natjecateljskim destabilizacijama i suštinski su odraz nekorektnosti. HNS, naime, propisuje pravilnikom o registraciji (članak 6.) da klub može registrirati najviše dva trenera godišnje u jednoj kategoriji, ali “iznimno” se ta kvota ne broji u više slučajeva. Praktično se sve može dogovoriti i onda registrati puno trenera. HNS je taj pravilnik donio na prijedlog (svoje!) Komisije za nogometne trenere. U domaćem nogometu nema Sindikata trenera koji će se neovisno od poslodavaca boriti za interese struke. Među inim na način da se donesu propisi koji bi i ovakve slučajeve na relaciji Dinamo - Rijeka u startu onemogućili.

U Italiji je već desetljećima, upravo na inzistiranje njihove sindikalne udruge, onemogućeno da jedan trener u tijeku jedne sezone može biti trener u dva različita kluba iste lige. To iz razloga da se ne bi vrtjela uvijek ista imena, koja su u trendu, i da se zaštiti natjecateljska priča od nelogičnih trenerskih preklapanja. Trenerima u Italiji dozvoljeno je samo, uz sporazum raskida, otići odmah u inozemstvo. Dio klubova godinama nastoji promijeniti taj propis, ali Udruga trenera je čvrsta u vetu.

Tek su prošle jeseni, i to kao kompromis u pregovaranju novog kolektivnog ugovora za trenere sa Savezom, pristali na jedan ustupak. Naime, onaj trener koji je smijenjen do 30. studenoga moći će se registrirati za drugi klub ali samo u drugoj skupini ili rangu natjecanja, i to ako je sporazumno raskinut radni odnos s dotadašnjim klubom. Stvar je u tome da se taj propis odnosi samo na amaterske lige (ispod Serie C). Nešto slično vrijedi i u Španjolskoj.

No, imamo i ono što kod nas neki tretiraju kao “logika biznisa”, miješajući okvire HNL-a s ozbiljnim poslovnim dosezima jakih liga (i država). U Premiershipu, naime, treneri imaju u ugovorima klauzule, kao i igrači, sukladno kojima mogu otići kad žele ako ih trener ili novi mu klub podmiri. Tako je prošle sezone Graham Potter otišao iz Brightona u Chelsea nakon što je londonski klub platio 16 milijuna funti odštete. Premiership je zbilja visoko profitabilni biznis u nogometu i vrti se toliko novaca da se mnogi ne slažu s takvim trenerskim statusima, ali ga prihvaćaju jer “biznis i posljedična zarada to nalaže”.

Dobre namjere

Kod nas takvih “kompenziranja” nema jer smo mala nogometna i ekonomska stvarnost. Upravo zato bi trebalo uvoditi više reda u odnosima jer svaka natruha “biznis ponašanja” bode u oči u okruženju golog sportskog i ekonomskog preživljavanja. U Slavoniji je pokrenuta Udruga hrvatskih nogometnih trenera, ali njene dobre namjere za sada su limitirane više regionalnim dometima i težini da se nametnu na nacionalnoj razini. Dijelom i zbog toga što upravo treneri zaziru od institucionalnog okupljanja. Postoji i želja nezamjeranja vladarima u nogometu, a i kalkuliranje odgovara li im afirmacija principa koji idu u koristi cehu (svima), a ne samo pojedinačno.