Kada se u srijedu na kraju derbija s Galatasarayem (1-2) originalno prikrao iza leđa Okanu Buruku, ali ne da bi mu čestitao na pobjedi, nego sa željom da suparničkog trenera uštipne za nos, José Mourinho učinio je novi krupan korak u pravcu trenerskog rezališta. Buruku ne ide na čast što je ovaj kratki susret na centru pretvorio u jeftinu burlesku, bacivši se na pod kao nokautom pokošen, ali kao loša priča dana i dežurni negativac još jednom je osvanuo Mourinho. Znači li to da Special One dvadeset godina nakon lansiranja u orbitu i službeno postaje Finished One? Je li sve kredite potrošio već prije 63. rođendana?
Jutro nakon incidenta urednici (ne samo) turskih tabloida su uživali, ali vlasnicima i navijačima Fenerbahçea priča je bivala sve manje zabavna. Njihova se momčad nedavno u osmini finala oprostila od Europske lige porazom od Glasgow Rangersa, sada joj je u četvrtfinalu nacionalnog kupa vrata zatvorio Galatasaray, isti onaj veliki rival u čija leđa već gleda u prvenstvu, a onda se povrh svega karizmatični trener novim ispadom pobrinuo za novu porciju lošeg publiciteta. Ne možete "žuto-plavoj" zajednici zamjeriti ako je za 10,5 milijuna eura po sezoni očekivala malo zabavniji party.
Niz diverzija
Povlačenje Okana Buruka za nos nije prva Mourinhova diverzija otkako se ljetos preselio u azijski dio Istanbula. U studenom je zabriljirao nakon utakmice s Trabzonsporom kada je VAR-sucu dobacio da zaudara ("smells bad"), nezadovoljan njegovim intervencijama prilikom procjene jedanaesteraca. Po starom običaju Portugalac se nije zaustavio na jednoj uvredi i jednoj utakmici kazne, nego je u veljači Turski nogometni savez optužio da favorizira neke klubove na račun Fenera. Za rečenicu "borimo se protiv sistema, a to je najteža borba" fasovao je četiri utakmice uz novčanu kaznu od 40 tisuća eura. Kao recidivist, ovim posljednjim ekscesom riskira kraj prvenstva odgledati s tribine. Zahvaljujući utjecaju kluba vjerojatno će se izvući s kaznom u rasponu od jedne do tri utakmice premda pravilnik predviđa mogućnost drakonske kazne od deset utakmica.
Nekad davno Mourinhove cirkuske točke znale su biti čarobno šarmantne. U svojoj prvoj sezoni na Stamford Bridgeu odlučio se narugati Uefinoj kazni tako što se uoči meča s Bayernom provukao u svlačionicu te se iz nje kasnije prošvercao skriven u kolicima s dresovima.
"Nitko me nije vidio jer sam u svlačionicu ušao u ranim popodnevnim satima, ali izlazak je bio problematičan. Oružar Stewart Bannister me sakrio u košaru i ostavio podignut poklopac da mogu disati. Kada je shvatio da ga prate Uefini ljudi, spustio je poklopac i zamalo sam se ugušio", otkrio je menadžer koji je u prvoj sezoni s Chelseajem osvojio šampionski naslov poslije pola stoljeća suše.
U drugom mandatu među "plavima" Mourinho je 2015. ponovio uspjeh novom titulom pretvorivši Chelsea u stroj za pobjede (osam bodova više od viceprvaka Manchester Cityja), ali fitilj mu je izgorio već do sredine sljedeće sezone kada ga je Roman Abramovič drugi put iz zapadnog Londona ispratio otkazom. Taj je fitilj, usput rečeno, zapaljen Mourinhovim nekontroliranim ispadom bijesa protiv klupske liječnice dr. Eve Carneiro odmah na startu sezone. Jedna njezina impulzivna reakcija, utrčavanje na teren radi ukazivanja pomoći igraču bez dopuštenja, za posljedicu je imala seksističko vrijeđanje, a onda i zabranu pristupa treninzima i utakmicama. Sukob je rasplet dobio na sudu, gdje je liječnica dobila zadovoljštinu u vidu masne novčane odštete.
Iako je prvi veliki trenerski posao dočekao tek s 39 godina, bruseći prethodno zanat kao prevoditelj Bobbyja Robsona i Louisa van Gaala, Mourinhovi biografi kasnije će njegovu neutaživu glad za uspjehom pripisati obiteljskoj traumi. Njegova je majka u rodnom mu Setúbalu uživala status i bogatstvo kao članica privilegirane kaste u vrijeme Salazarove diktature. Padom diktature, obitelj je preko noći razvlaštena i mali je José, ako ćemo vjerovati ovim zašećerenim interpretacijama, zapravo odrastao u oskudici. Trebalo je zgrabiti svaku ponuđenu priliku. Mourinho je na startu trenerske karijere u Portu ugrabio trostruku krunu i odmah produžio prema Premier ligi i ondje se s vrata predstavio kao...
Special One
U prve tri godine osvojio je dva naslova s Chelseajem, ali je usput osvojio i naklonost medija i simpatije neutralne publike. A igrači? Tek su ga oni glorificirali. "Za tog čovjek sam spreman učiniti doslovce sve. Ako treba, neka me u lijesu iznesu s terena", John Terry nije mogao plastičnije objasniti privrženost menadžeru koji je svoju momčad znao uvjeriti da je bez konkurencije najbolja na svijetu. Ništa manju lojalnost izražavali su mu nogometaši Intera, koje je u sljedećem naletu trenerske genijalnosti odveo do trostruke krune i prve Lige prvaka poslije 45 godina posta.
Sa San Sira je Mourinho produžio u klub koji ga je magnetski privlačio od trenutka kada je shvatio da u Barceloni nemaju neko posebno mišljenje o njegovim trenerskim sposobnostima i u početku je romansa s madridskim Realom mirisala na bajku. Prvu sezonu je, doduše, potrošio na dizajniranje taktike kojom će pokvariti mehanizam tiki-take, ali već u sljedećoj je protutnjao do La Lige s nestvarnim učinkom od 100 osvojenih bodova uz 121 postignut pogodak. Mnogi se nogometni kroničari slažu da je Mourinho na ovom mjestu postao Divisive One, onaj koji razdvaja ili baš polarizira ljude. Jer umjesto da nastavi graditi dinastiju, Mourinho je u trećoj godini podijelio i svlačionicu i sektore Realovih navijača na stadionu Santiago Bernabéu. Vratara Ikera Casillasa odstranio je iz momčadi uz optužbu da je druker koji novinarima Marce prenosi tajne Realove svlačionice. Zaratio je ubrzo i sa Sergijom Ramosom, a zbog njegovih su brutalnih metoda na koncu zaratili tribine i Realovi internetski forumi. Atmosfera oko kluba postala je toliko toksična da predsjednik Florentino Pérez nije imao izbora nego na kraju treće godine ispratiti trenera.
Puna vitrina
Prazneći trofejni ured u madridskom Valdebebasu Mourinho je izbrojao dvadeset medalja osvojenih s Portom, Chelseajem, Interom i Realom. Od navedene 2013. do danas osvojio ih je još šest: dvije u drugom mandatu na Stamford Bridgeu, tri na klupi Manchester Uniteda (pod uvjetom da Community Shield zaista brojimo kao trofej) te jedan s Romom (Konferencijska liga 2022. godine). Svih ovih godina Mourinho je ostao jednako skup i jednako arogantan kao na vrhuncu slave, ali više nije mogao jamčiti trofeje. Pravdao je to financijskim mišićima konkurencije. Odatle potječe i ona često citirana izjava: "Drugo mjesto u Premier ligi s Manchester Unitedom je najveći uspjeh moje menadžerske karijere."
S Old Trafforda je Portugalac otišao uz visok postotak pobjeda nakon 144 utakmice (58 posto), na sljedećoj postaji u Tottenhamu spustio se kat niže (51 posto), pa napokon u Romi prvi put u karijeri spuznuo ispod 50 posto. Navijači su ga obožavali, klub je na njegov brk 36 puta rasprodao Olimpico, ali Mourinho je kaskao za konkurentima u Serie A (iako je imao treću najskuplju momčad u ligi) i na koncu je uslijed nebrojenih kazni više utakmica odgledao iz lože nego s trenerske klupe. Na oproštajnoj konferenciji za medije zabavljao je publiku metaforama. "Vlasnici su povjerovali da su doveli Harryja Pottera", rekao je.
İsmail Kartal, Mourinhov prethodnik na Fenerovoj klupi, prošle je godine u ciljnu ravninu Super lige ušao s 99 bodova, što mu je bilo dovoljno samo za drugo mjesto. Devet kola prije kraja kampanje Portugalac niti teoretski ne može nadmašiti ovaj učinak uslijed čega raste uvjerenje da će Istanbul napustiti već poslije prve godine (dvogodišnjeg) ugovora. Feneru nasušno treba šampionski naslov jer je na čekanju od 2014. godine, a Mourinhu neka nova vrsta izazova. Možda onakvog o kakvom piše O Globo nakon što je Brazil nedavno otpustio Dorivala Juniora: na popisu kandidata za izbornika pored Abela Ferreire (Palmeiras), Carla Ancelottija i Jorgea Jesusa (Al Hilal) nalazi se i - José Mourinho.
Komentari (0)