Ugledni The Athletic napravio je veliku priču s Andrijom Kravčukom (24), ukrajinskim nogometašem kojem je rat u domovini potpuno izokrenuo karijeru i život. Kravčuk danas igra u Irskoj, u Cork Cityju, do kojeg je stigao na jako neobičan način.
”U lošim danima sve je crveno”, govori Kravčuk pokazujući svoj mobitel na kojem je skinuo aplikaciju koja pokazuje kakvo je aktualno ratno stanje u njegovoj domovini. Crveno pokazuje zone u kojima se puca, ili raketira, u kojima je život opasan.

Zinčenko je pomogao

Kravčuk je prošle godine proveo tri mjeseca u Manchester Cityju, živeći u klupskom trening kampu, u koji je stigao kao igrač Torpeda iz Moskve, gdje ga je zatekao početak rata. Dolazak u Manchester omogućio mu je koju je organizirao Oleksandr Zinčenko, tada igrač Cityja, uz blagoslov Pepa Guardiole. Zinčenko je dvije godine mlađeg Kravčuka poznavao još iz Šahtarove akademije.

”Nikad to neću zaboraviti”, priča Kravčuk. “Od početka rata Zinčenko je bio tako važna figura za Ukrajinu. Znao sam da će me, ako ga nazovem, svaki put reći: ‘Kako mogu pomoći?’ Što mogu učiniti?’. Želim reći hvala Cityju, jer ću se uvijek sjećati načina na koji su se brinuli o meni.”

Etablirao se kao elegantan, ljevonogi veznjak u ekipi Torpeda iz Moskve, koja je bila na putu da osvoji prvenstvo Rusije kada je Putin odlučio napasti Ukrajinu. Kravčuk je u to vrijeme bio sa suigračima iz Torpeda u Turskoj, na zimskim pripremama. I danas jako dobro pamti 24. veljače 2022.

Kravčuk s roditeljima iz sretnijih dana u Kijevu

”Spavao sam kad me je mama nazvala. Njene prve riječi bile su: ‘Rusija nas bombardira’. Nisam mogao vjerovati što čujem, o bombama i napadima, o 100.000 vojnika na putu za Kijev. Još ne mogu naći riječi da opišem u kakvom sam stanju bio. Odmah sam znao da nema šanse da ostanem u Torpedu.”

Nazvao je potom Zinčenka koji ga je odmah pozvao u Manchester, te je svoju ideju prenio ljudima u vrhu kluba. Guardiola je tu ideju odmah blagoslovio. City je pak trebao dobiti dopuštenje od Ministarstva unutarnjih poslova i nogometnih vlasti u Engleskoj.
”Dva tjedna kasnije smo dobili vijest da je City rekao da je sve u redu. Provjerili su moj životopis i rekli da mogu trenirati s njima do kraja sezone.”

Smješten je bio na licu mjesta u Etihadovom trening kompleksu.

”Imao sam sve što mi je trebalo. Dali su mi sobu, svu hranu, sve pogodnosti. Počeo sam učiti engleski jer smo u školi uz ukrajinski učili samo ruski. Trenirao sam svaki dan, ponekad i dva puta dnevno.”

Međutim, Kravčuk je imao samo jednu želju - vratiti se u Ukrajinu i igrati za domaći klub. Tako je potpisao dvogodišnji ugovor s Vorsklom iz Poltava. I tamo se suočio s najvećom dramom u životu. Startao je odlično, u prve tri utakmice zabio je gol uz asistenciju, što je bio vrlo dobar učinak za veznjaka. Sve mu je izgledalo idilično, koliko je to već bilo moguće u okruženju u kojem su često i za vrijeme utakmice bježali u skloništa.

Nakon tog sjajnog starta neočekivano je završio na klupi. Do kraja sezone zaigrao je još samo jednom i to pet minuta. Kad je tražio objašnjenje zašto je tako, odgovora nije bilo.

”Bilo je vrlo čudno. Kada zabijete i pomognete svom timu da pobijedi, obično ne gubite mjesto u momčadi. Pitao sam i trenera što se događa, a on mi je rekao da čekam drugu priliku. Pa sam čekao i čekao i čekao...”

Sve je izašlo na vidjelo kada je grupa ultrasa pridružena vojnoj grupi pod nazivom Centuria Poltava, snimila video poruku u kojoj je jasno stajalo da ne žele da Kravčuk predstavlja njihov klub i da će biti posljedica ako nastavi igrati. Njihova je optužnica glasila da je igrao za moskovski tim tijekom godina eskalacije sukoba, koji je doveo do toga da je ruski predsjednik Vladimir Putin započeo invaziju.

Za Kravčuka je to bio neopisiv udarac.

”Pokušao sam objasniti da sam svaki put podržavao Ukrajinu. Kad je počeo rat, raskinuo sam ugovor s moskovskim Torpedom. Htio sam pomoći Ukrajini. Ali ti ultrasi nisu bili zadovoljni i klub mi nije pomogao. Rekao sam ljudima u klubu da bi mi trebali iskazali podršku, ali sportski direktor nije se htio svađati s navijačima, iako je Vorskla znala kada su me potpisali da sam igrao u Rusiji.”

Militantni navijači Vorskle također su ciljali još jedno pojačanje kluba, vratara Ivana Ponomarenka, na temelju toga što je prethodno igrao za klub u Premier ligi Krima.

”Navijači su govorili: ‘Ako Kravčuk bude u momčadi, otići ćemo na stadion i rasturiti ga’. Situacija je postala toliko loša da mi je klub rekao da ne mogu ići na utakmice”, priča Kravčuk:

Roditelji u Kijevu

”Predsjednik je rekao da moram ostati kod kuće i da će razgovarati s navijačima. Prošao je mjesec dana, a ja sam još uvijek čekao. Bilo je nemoguće. Navijači su rekli klubu da će rasturiti stadion ako nastavim trenirati s momčadi. Situacija je bila nemoguća i na kraju mi ​​je rečeno da moram napustiti klub. Nisam igrao šest mjeseci i bilo je jako teško objasniti drugim klubovima što se dogodilo.”

I tako, gotovo godinu dana nakon svoje posljednje utakmice, Kravčuk je u kolovozu stigao u Cork City, potpisavši ugovor do kraja godine.

”Došao sam u Cork kako bih im pomogao da ostanu u ligi i dođu do finala FAI kupa,” kaže Kravčuk. “To je novo iskustvo jer je to drugačiji tip nogometa. U mojoj zemlji je to sporije. Ovdje je trčanje, trčanje, trčanje i velika borba.”

Govori o tome koliko je važno ostati pozitivan, marljivo raditi i sanjati da će se jednog dana vratiti u Englesku kako bi igrao nogomet i zaradio više novca za svoju obitelj.

”Razgovaram s roditeljima svaki dan”, kaže Kravčuk. “ Roditelji su mi rekli: ‘Ne idemo iz Kijeva jer volimo Ukrajinu’. Ali zabrinut sam, tako tjeskoban, svaki dan. Moji majka i otac su u strahu jer nikad ne znate što se može dogoditi. Idu u skloništa i sve što mogu učiniti je čekati, ponekad jedan sat, tri sata, možda čak i 20 sati. Nemaju ništa dolje, samo sebe.”