Početkom rujna 2023. Hrvatska je na Rujevici odigrala prvu kvalifikacijsku utakmicu za Euro 2024. Bila je to gotovo ekshibicijska predstava Vatrenih, koji su sa 5:0 ispratili goste u Latviju. U tom susretu je osobito raspoložen za igru, prodore, driblinge bio Ivan Perišić. Nije postigao gol, koliko god ga je tražio, ali je izvrsnu igru garnirao s dvije asistencije. Unatoč tome što se igralo tri dana kasnije u Armeniji (pobijedili 1:0), Perišić je želio igrati cijelu utakmicu u Rijeci. Isto je bilo i u Armeniji...
Devet dana kasnije, na treningu Tottenhama, “raspalo” se Perišićevo koljeno. Sve što je moglo popucati, puklo je. Za igrača koji je bio u 35. godini, činilo se to katastrofom. No, Perišić nije tip koji će se predati. On je zapravo igrač koji nakon najvećih napora, umjesto primjerice slavlja nakon osvajanja trofeja (kao sada u PSV-u), drugo jutro odmah prione treningu. Nekome je to rekuperacija, njemu je održavanje. S takvim gardom, koji zapravo traje od početaka seniorskog nogometa, danas 36-godišnji Omišanin opet impresionira sve oko sebe. Govorimo li o inozemnim poslodavcima, navijačima, medijima, govorimo li o domaćim navijačima, medijima i reprezentativnim kolegama, prevladavati će okvir svojevrsnog fenomena.
Utakmica u Portugalu, protiv Gibraltara, očekivano je bila nešto malo jači trening. Razlika u kvaliteti je prevelika. Unatoč tome, svakom suparniku za postići sedam pogodaka treba i trka i kvaliteta. U tom kontekstu, čak i u prvih pola sata, kada su se nedorasli domaćini još čvrsto borili i odolijevali pritisku Vatrenih, Ivan Perišić igrao je utakmicu “više razine”. Puno prodora, centaršuteva, driblinga, uklizavanja, nadasve pristup koji je maksimalan bez obzira na minimalističku sposobnost suparnika da se (o)brani.
Drukčije ideje
Zlatko Dalić namjeravao je i Ivana Perišića poštedjeti većih napora u Portugalu, jer doprinosi njega i ostalih ključnih igrača Vatrene vrste bit će najpotrebniji u Osijeku, protiv Češke. Perišić, međutim, nije imao takve ideje, želio je igrati, održavati visoku razinu forme i ritma, kojeg je imao u izobilju u trijumfalnom proljeću PSV-a. Posljednju utakmicu je odigrao 18. svibnja u Rotterdamu protiv Sparte, gdje je golom (3:1) zaključio šampionsku sezonu. Očito je Perišić želio prije važnog dvoboja s Česima ipak kompenzirati gotovo tri tjedna bez utakmice punom minutažom s Gibraltarom.
Željan igre, golova, asistencija, kao da želi nadoknaditi onih sedam mjeseci koje je “izgubio” nakon što je potrgao ligamente. Vjerojatno je da Perišić želi usporedo ‘bildati’ svoje brojke, koje ukazuju na 143 nastupa, 35 pogodaka i 35 asistencija. One su djelo igrača koji je drugi po broju nastupa, iza teško dohvatljivog Luke Modrića (187), a ispred, među aktivnima, Matea Kovačića (110). Pogotkom u Portugalu Perišić je kao drugoplasirani na listi strijelaca hrvatske reprezentacije, iza golgeterskog kralja Davora Šukera (45 pogodaka).
Bitna je razlika da je Šuker 45 golova postigao u više od duplo manje nastupa (69) u odnosu na Perišića. No, prije nego maštao da dostigne Šukera i postane najbolji strijelac Vatrenih, Perišić se “mora pripaziti” Andreja Kramarića. Jer s dva pogotka u Faru Kramarić je dostigao brojku od 32 gola, dakle, samo tri manje od Perišića.
Ono što nam se čini najvažnijim za igrača koji je prije četiri mjeseca ušao u 37. godinu života, to je njegova fizička prezentacija.
Bez obzira na to što se igralo sa slabijim suparnikom, motoričnost, ulaz u duele i ostale performanse potvrđuju nam da se definitivno vratio u standarde “fizičkih potencijala” koji su ga krasili prije teške ozljede i sedam mjeseci dugog oporavka. Sudbina je htjela da posljednji domaći susret prije te ozljede odigra na Rujevici (20. rujna 2023.), a da mu prvi povratnički domaći nastup bude opet na Rujevici (3. lipnja 2024.), u pobjedi protiv Sjeverne Makedonije (3:0). Bila je to priprema za Euro, uz gostovanje u Portugalu (2:1), a na kojem Hrvatska nije ispunila očekivanja. Na toj smotri Perišić očito nije bio još na svojim standardima.
Dalićeva podrška
Zanimljiva je, međutim, činjenica da je unatoč dugoj reprezentativnoj pauzi (devet mjeseci), Perišić propustio samo 4 kvalifikacijske utakmice (Turska, Wales, Latvija, Armenija) i dvije prijateljske provjere (Tunis, Egipat). Nogometu se vratio u dresu Hajduka 3. travnja prošle godine, kada je u polufinalu Kupa protiv Dinama na Poljudu odigrao prvih 17 minuta druge mu ere.
Nakon tako teške kalvarije vratiti se igri poslije šest i pol mjeseci bio je ogroman rizik. U takvim slučajevima liječnici preporučuju osam mjeseci pauze, a sve prije toga je upravo ogroman rizik.
Perišićev povratak igri poklapao se s finišem sezone, ali to je i faza kada igrač jednostavno nije mogao biti u pravoj formi. Štoviše, to je faza kada se igrači s takvim ozljedama prioritetno bore sa strahom od sprinta, promjene pravca, ulaska u duele. Perišić, koliko god bio fanatični radnik u pripremi, nije mogao pobjeći od te zbilje. Tek je od listopada prošle godine počeo odavati dojmove, kako u reprezentaciji, tako i u PSV-u, da je iskoračio u psihološkom smislu, da bi od ožujka ove godine počeo iskoračivati na planu fizičkih punih potencijala. Zato nije čudno da bi Perišić želio stalno igrati jer se napokon osjeća potpuno fit.
U tom procesu veliku mu je pomoć pružio izbornik Zlatko Dalić, kojeg se prozivalo zašto zove igrača “koji je gotov” i uskraćuje prostor mlađima. Daliću se to sada vraća time što na raspolaganju ima opet igrača koji je po potencijalu nužan Vatrenima.
Ipak, najvažnije za hrvatsku reprezentaciju jest da se vratio Perišić Nazionale...
Komentari (0)