Vijest da je José Boto ispraznio ured na Opus Areni ne izdržavši u Osijeku niti godinu dana podsjetila je nogometnu javnost da su sportski direktori, na papiru redatelji prijelaznih rokova, u stvarnosti često zvijezde tih istih transfernih prozora. Boto odlazi u Flamengo nekoliko tjedana nakon što je Edu napustio Arsenal (navodno privučen bogatijom ponudom Nottingham Foresta) i nekoliko mjeseci prije nego što Jürgen Klopp preuzme dužnost šefa globalnog nogometa u grupaciji Red Bull.
Eksperti bogatih ugovora
Pametan i vješt organizator s jasnim idejama o igri, naoružan razgranatom mrežom kontakata i izvježbanim skautskim okom, očito je za zdravlje kluba postao važan poput trenera ili klasnog napadača. Za ovakve se eksperte plaćaju masne odštete i poslodavci ih časte bogatim ugovorima. Jasno se to vidi i iz usporednog testa kojem je ESPN podvrgnuo sportske direktore vodećih europskih klubova, tepajući im usput da su "transferni gurui". Ima u tom klubu mladih lavova i ocvalih veterana, nekadašnjih skauta i velikih industrijalaca koji iz hobija svako malo slože "dream team", ali zanimljivo je da se tek rijetki među njima mogu pohvaliti sjajnim igračkim karijerama.
Ako je trajna transferna ostavština najbolja preporuka za sportskog direktora, onda je Florentino Pérez (77) svakako na vrhu ove piramide. Za gotovo 25 godina vladavine "kraljevskim klubom" predsjednik je osmislio i realizirao transfere Davida Beckhama, Luisa Figa, Zinedinea Zidanea, Luke Modrića i Kyliana Mbappéa, a povrh svega je originalnom Ronaldu dodao Cristiana Ronalda. Pérez je, naravno, okružen impresivnim krugom savjetnika, o prioritetima razgovara s Joséom Ángelom Sánchezom (CEO), Santiagom Solarijem (direktor profesionalnog nogometa) i legendarnim Emiliom Butragueñom, ali na koncu on povlači ključne poteze i crta strategiju. Produljivanje ugovora 30-godišnjacima na samo godinu dana važan je dio te priče. Pérez želi mlade i gladne igrače, pogotovo ako posjeduju urođeni talent za spektakl koji je sastavni dio Realovog DNK.
Za razliku od madridskog pandana, Joan Laporta je u Barceloni previše zauzet izvlačenjem kluba iz ralja bankrota i zidanjem novog stadiona da bi se bavio pojačanjima. Taj je posao prepustio Decu, nekadašnjoj Barcinoj zvijezdi koja se po okončanju igračke karijere okušala kao agent. Decov izbor na početku sezone bio je Hansi Flick, trener koji je režirao renesansu na terenu oslanjajući se na proizvode La Masije, uz dvojicu prekaljenih legionara, Lewandowskog i Raphinhu, te Danija Olma kao zvijezdu prijelaznog roka. Do prosinca je projekt djelovao impresivno i činilo se da će Barca protutnjati do titule prvaka, ali onda je momčad iznenada usporila i počela rasipati unaprijed uknjižene bodove.
Kakva je direktorska klasa Deco doznat ćemo već u siječnju jer 47-godišnjak mora izmisliti pojačanje za nesigurnu obranu, uvjeriti Laminea Yamala da produlji suradnju (ugovor mu istječe 2026.) te potražiti zamjenu za Lewandowskog, koji će na ljeto proslaviti 37. rođendan.
U sjeni Simeonea
Andrea Barta rijetko će iskoračiti iz sjene karizmatičnog Chola Simeonea, koji već 13 godina vlada Atléticom i trenutačno drži "rojiblancose" na vrhu La Lige, ali ovaj 52-godišnji Talijan spretno povlači transferne konce na Metropolitanu. Njemu u zaslugu pripisuju astronomski skupu izlaznu klauzulu Griezmannova ugovora, koju je svojedobno otključala Barcelona. Vjerujući instinktu i iskustvu, Atletico je tih 126 milijuna eura potrošio na Joãa Félixa jer je prethodno za simboličan iznos na istoj adresi (Benfica) pronašao Jana Oblaka. Félixova lepršavost na koncu nije odgovarala Simeoneovu nogometu s nožem u zubima, ali klub se nije dao obeshrabriti. Ljetos je sportskog direktora poslao na tržnicu sa 185 milijuna eura, a on se vratio s Alvarezom, Gallagherom, Le Normandom i Sorlothom u vrećici učinivši momčad legitimnim izazivačem za naslov.
Nade u povratak na vrh Serie A nakon četiri godine posta Juventus gradi na znanju i viziji Cristiana Giuntolija, koji je u Torino sletio kao zvijezda direktorskog prijelaznog roka. Giuntoli je projektirao šampionski Napoli, koji nije bio najjeftinija momčad na svijetu (Osimhen došao iz Lillea za 77 mil. eura), ali se sportski direktor pokazao vidovitim kupivši anonimne asove budućnosti, Hviču Kvaracheliju i Kim Min-jaea. Prvi Giuntolijev potez bio je angažman Thiaga Motte, koji je zarotirao momčad i uveo galeriju mladih igrača. Na domaćem terenu Juve zasad ne izgleda kao izazivač za "scudetto", ali drži priključak s momčadima iz vrha, kao i ovjerenu ulaznicu za nokaut-fazu Lige prvaka.
Putovanje do funkcije Interova sportskog direktora Piero Ausilio je započeo u akademiji "nerazzurra" 2005. godine, a od inauguracije 2014. više puta je nadzirao rekonstrukciju momčadi koja još jednom figurira kao prvi kandidat za titulu. Premda mu je klub doveo uglednog Beppea Marottu za mentora, Ausilio stoji iza najvažnijih kupovina posljednjih sezona (od Lautara Martineza preko Nicola Barelle do Marcusa Thurama). U tandemu s Marottom osigurao je Interu nekolicinu kapitalaca bez odštete (Džeko, Calhanoglu, Taremi). Poznavatelji talijanskog nogometa u zaslugu 49-godišnjaku pripisuju i bezbolnu trenersku tranziciju, od uspješnog Antonija Contea do još uspješnijeg Simonea Inzaghija.
U "crveno-crnom" dijelu grada u međuvremenu ključeve sportske politike drži Geoffrey Moncada. Premda tek 38-godišnjak, iza sebe ima kapitalni uspjeh: Milanov "scudetto" otprije dvije godine stigao je nakon Moncadinih kupovina (Leão, Giroud, T. Hernandez). Moncada je nogometnim vodama zaplovio kao skaut i videoanalitičar u stožeru Claudija Ranierija u Monacu, a ulaskom Zlatana Ibrahimovića u igru utjecaj mu je počeo kopnjeti.
Dovoljno benzina u spremniku
Prepustivši proljetos naslov "apotekarima" Bayern je okrenuo stranicu i dužnost sportskog direktora povjerio Maxu Eberlu, koji je prethodno punih 14 godina isti posao radio u Mönchengladbachu, otkrivši svijetu talent Marca Reusa. 51-godišnji Eberl je na glasu kao pragmatičan direktor, što u Bayernovoj stvarnosti znači da će čuvati bokove neiskusnom treneru Kompanyju, gledajući da novim ugovorima priveže za klub ključne igrače poput Musiale, Kimmicha i Daviesa.
Txiki Begiristain namjeravao je prespavati siječanj, ali spletom nesretnih okolnosti postaje najzaposleniji sportski direktor nogometnog top ešalona. Dizajner modernog Manchester Cityja - usput i cijele obitelji klubova pod patronatom "građana", od Girone do New Yorka - mora brzo ponuditi rješenja koja će zaustaviti sunovrat Guardioline momčadi. Begiristain je zaslužan za transfere De Bruynea, Rodrija, R. Diasa i B. Silve, ali propustio je pronaći zamjenu Erlingu Haalandu, s čijom se golgeterskom krizom zakotrljala lavina poraza.
Begiristain je 60-godišnjak i upitno je ima li u spremniku dovoljno benzina za još jednu veliku utrku. City vapi za presvlačenjem rostera po uzoru na Chelsea, ali ondje su projekt tijekom posljednje dvije sezone kontrolirali bitno mlađi eksperti Laurence Stewart (38) i Paul Winstanley (45). Prvi je pojačanje iz Monaca, drugi je unovačen iz Brightona, a zajednički im je izvrstan pregled burze mladih talenata. Chelsea je pod vodstvom novih vlasnika za dvije i pol godine potrošio nebulozne 1,3 milijarde eura na nove igrače i u jednom trenutku klub je prerastao u sinonim za kaos, ali iz tog se kaosa u rukama menadžera Enza Maresce izlegla mlada momčad, spremna umiješati se u borbu za naslov engleskog prvaka.
Ne uspiju li ove sezone, bit će to dobrim dijelom zasluga Michaela Edwardsa, 45-godišnjaka koji povlači najvažnije poteze na polju ekipiranja Liverpoolove momčadi. Edwards je tip koji bježi od publiciteta i rado drugima prepušta zasluge za trofeje, ali upravo je on režirao bezbolnu smjenu na klupi (Slot umjesto Kloppa) nakon što je godinama gradio i nadograđivao momčad kupovinama Salaha, Van Dijka, Jote, Gakpa, Gravenbercha...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....