‘Aljoša Asanović je plakao dok mi je pričao o Ćiri. I to nije bila gluma, čovjek se stvarno rasplakao‘

U četvrtak je dokumentarni film 'Miroslav Ćiro Blažević - Nikad ispričana priča', doživio svoju zagrebačku premijeru, pred mnogim nogometnim 'facama', ljudima iz javnog života. Poznati sarajevski novinar Sabahudin Topalbećirević upustio se u taj ozbiljan izazov, jer napraviti dokumentarni film o takvom životu, takvoj karijeri, doista nije jednostavno. A vjerojatno je najteže sve to sažeti na oko sat i pol filma, jer koju god epizodu iz Ćirina života čovjek 'zagrebe' može se snimiti poseban film.

"Slažem se, najteže je bilo sve to sažeti, montirati, skratiti. Upravo zato radimo dokumentarni serijal, planiramo oko sedam epizoda po 35, 40 minuta, koja će od proljeća ići na Sportklubu. Idealno bi bilo da krene na Ćirin rođendan u veljači, Inače, Sportklub je i pokrovitelj ove priče", pričao nam je Sabahudin Baho Topalbećirević nekoliko sati prije premijere dokumentarnog filma, s čijim se snimanjem Ćiro u početku nije baš slagao.

"Snimio sam prije filmove o Džajiću i Osimu, kad sam isto predložio Ćiri, rekao je: 'nemoj sine, snimat ćeš kad umrem'. Onda je i dodao: 'ionako si prvo snimao o ovoj dvojici...' Snašao sam se i rekao mu: 'da, ostavio sam šlag za kraj'. Tu smo se malo šalili i napokon je pristao. Snimali smo zadnjih 10 mjeseci, više puta sam dolazio u Zagreb, srećom, bio je dobrog zdravlja pa smo odradili odličan posao."

Opisao nam je Baho i atmosferu sa sarajevske premijere.

"Bilo je 300 ljudi, da nema Covid mjera bilo bi ih i 3000. I svi su plakali gledajući film, toliko ih je dirnula ta Ćirina priča."

Ima u filmu raznoraznih anegdota, poneka ekskluziva, poput arhivskih snimki igrača Ćire u dresu Sarajeva, priča se i o njegovom djetinjstvu u Travniku, prijateljstvu s Charlijem Chaplinom i raznih drugih epizoda. Naravno, najveći je naglasak na Dinamovoj '82. i Vatrenoj '98.

"Ukupno u filmu imamo 26 sugovornika, gotovo svi Vatreni iz 1998., naravno, sugovornici iz njegovih dana kad je bio BiH izbornik, tu su Džeko i Pjanić, ima vrlo emotivnih izjava. Recimo, Aljoša Asanović plakao je dok je pričao, to nije gluma, on se uistinu rasplakao. Meni osobno posebni su bili razgovori s Markom Mlinarićem, Džemom Mustedanagićem i Štefom Deverićem, kojega gotovo nisam prepoznao. Bio sam mlad kad je Dinamo 1982. bio prvak, Štef se dosta promijenio, haha."

Inače, Baho Ćiru poznaje gotovo 40 godina, ispričao nam je i kako su se upoznali.

"Bio sam tada veliki navijač Sarajeva, 1983. igrali su Dinamo i Sarajevo u finalu Kupa, Dinamo je pobijedio 3:2. Ja sam bio na tribini, vrlo sam vatreno proživljavao utakmicu, nešto sam vikao, Ćiro me čuo i rekao: 'Ne brini, bit će bolje drugi put'. Kasnije su nam se putevi spajali, puno smo se družili i razgovarali, ja sam jako navijao za njegov dolazak na klupu BiH u dva navrata, prvo 2003. kad nije došao i onda kad je napokon postao izbornik. Doista Ćiru jako dobro poznajem, prošao sam s njim puno toga, drago mi je da smo snimili taj film koji će, vjerujem, i hrvatska publika pozitivno prihvatiti, Znate, ljudi ponekad misle, lako je to, staviš kameru pred Ćiru i on priča, ionako uvijek puno govori. Međutim, nije to baš tako, trebalo mi je neko vrijeme da ga opustim i otvorim, tek tada je odlučio pričati neke stvari koje dosad nikad nije. Također, nije bilo lako pronaći sve te sugovornike, dogovoriti termin koji im odgovara, ali uspjeli smo. Ukupno ima oko 20 sati snimljenog materijala", zaključio je Sabahudin Topalbećirević.

Naravno, nećemo prepričavati čitav film, treba ga pogledati, ima tu doista zanimljivih detalja, otkrio je Ćiro stvari koje su mnogima dosad bile nepoznate, koliko god se činilo da je takvih segmenata u njegovu životu malo. U svakom slučaju, zaslužio je svoj film, premda će neki duhoviti primijetiti da je njegov čitav život, zapravo, odlična filmska priča, kakvu bi i najbolji hoolywoodski stvaratelji teško zamislili i ekranizirali.