Vratar Širokog Brijega Renato Josipović brani u životnoj formi. Momčad koju vodi trener Klafurić igra derbi za derbijem. U prošlom kolu izgubili su na Pecari od Borca 1:2 pogotkom u 7. minuti sudačke nadoknade. Unatoč porazu, junak utakmice bio je Josipović, koji je 1. poluvrijeme bio ‘na streljani’, a u drugom je obranio kazneni udarac vodećem strijelcu lige Juričiću. Prije toga briljirao je u Doboju, Bijeljini, proljetos na Koševu u 1:0 pobjedi protiv Sarajeva, koje je sljedeći suparnik kluba s Pecare.

- U Široki Brijeg došao sam u siječnju ove godine na poziv trenera Klafurića i nove uprave, a poziv sam prihvatio jer sam imao želju braniti nakon sezone u Pafosu. Prvih nekoliko utakmica nisam branio, branio je Ivan Puljić. Izborio sam se za minutažu, ušli smo u finale Kupa, ali izgubili smo od Sarajeva, a prvenstvena sezona zbog skraćenja lige bila je turbulentna. Mi smo završnicu odigrali dobro i evo, tu sam. Od ljeta sam broj jedan među vratnicama i sve ide kako treba - kaže Renato Josipović.

- Nova sezona donijela je nove izazove. Svi u klubu i ljudi u gradu žele vidjeti Široki Brijeg u vrhu lige. Liga se smanjila na 10 klubova, igra se četverokružno i to je odlično. Puno je veća kvaliteta, bolji su tereni. Klubovi su sve jači, infrastruktura je bolja. Svaka utakmica je “na nož”. Mi smo spremni na to i želimo plasman u Europu. U Kupu smo izborili osminu finala, a u prvenstvu želimo biti među četiri vodeće momčadi.

Tomislav Butina i Renato Josipović

DAMIR KRAJAC Cropix

Podcijenjena liga

Kakva vam se čini WWin liga BiH, u njoj ste bili i u sezoni 2022./23. također u Širokom Brijegu?

- Liga je podcijenjena jer ima jako dobrih momčadi i pojedinaca. U Sarajevu imate Ljajića, Cimirota i Ristovskog ili Kvržića u Borcu, pa Bilbiju u Zrinjskom. Moj klub ima kombinaciju iskustva i mladosti. Puno možemo naučiti od starijih igrača Damira Zlomislića, Tomislava Tomića i Bože Muse, koji su nama mlađima oslonac i vjetar u leđa. Što se tiče nas vratara, radimo s Nenadom Džidićem, koji je dobar trener i čovjek. Kad se radi, radi se, kad se zeza, zeza se. Imam njegovu podršku, ali i podršku drugih vratara s kojima radim, Puljića, Topića i Sliškovića.

Nakon omladinske škole Dinama mnogi su vidjeli vaš drukčiji put, ali još uvijek ste mlad vratar pred kojim je budućnost?

- Prošao sam Dinamovu školu, branio za sve mlađe uzraste, te za drugu momčad u 2. HNL. S 18 godina bio sam priključen prvoj momčadi kod trenera Bjelice, kojem sam jako zahvalan. Za prvu momčad Dinama debitirao sam u revijalnoj utakmici protiv Širokog Brijega na Pecari, kad sam u 85. minuti zamijenio Zagorca, prvi vratar bio je Livaković. U konkurenciji Livakovića i Zagorca svoj put tražio sam kroz posudbe, prvo u slovenskom Bravu, pa u Širokom Brijegu, gdje sam branio cijelu sezonu, istekao mi je ugovor i otišao sam u Pafos.

S Pafosom ste bili pobjednik Kupa i ‘čuvali leđa’ hrvatskom reprezentativcu Ivušiću?

- Zajedno smo došli u Pafos, a trener mi je bio Silvije Čavlina, koji mi je bio trener vratara i u Dinamu, pa je s Bjelicom otišao u Osijek, iz kojeg su Ivušić i on stigli na Cipar. Tri mjeseca poslije Širokog bio sam bez kluba, pa sam prihvatio ponudu Pafosa da budem podrška Ivušiću i čekam priliku. Nažalost, ona nije došla, ali smo osvojili prvi trofej u povijesti kluba. Uz to, postao sam veliki prijatelj s Ivušićem, koji sada brani za Hajduk i imamo svakodnevnu komunikaciju. Na neki način radio sam s trojicom vratara Hrvatske, Livakovićem, Ivušićem i Kotarskim. Od njih se može puno naučiti. Sa svima se čujem i to je čar nogometa, na terenu si konkurencija, a trajno prijatelj.

Renato Josipović

Miljenko Karačić

U kontaktu s Gvardiolom

Juniorska momčad Dinama koju je predvodio Gvardiol došla je do četvrtfinala Lige prvaka, zaustavila vas je Benfica. Jeste li s njima u vezi?

- Imali smo jaku skupinu, u kojoj su bili Manchester City, Atalanta i Šahtar. Bili smo prvi, pa smo izbacili Dynamo Kijev i Bayern na penale. Joško Gvardiol i Josip Šutalo sada igraju Ligu prvaka, Bartol Franjić je u Veneziji, Antonio Marin u Olimpiji, Tih Hrvoj je u Audiju, Roko Jurišić u Osijeku. Ja sam tu. Svi se borimo za svoj položaj i potvrdu vrijednosti. S Gvardiolom sam bio cimer, pa se najčešće čujem s njime. Eksplodirao je u Dinamu za šest mjeseci, čim su ga prebacili u prvu momčad. Veliki je radnik, veliki profesionalac, zanimao ga je samo nogomet, uvijek je htio naučiti nešto novo. Ima vrhunske roditelje. Cijela obitelj mu je “na zemlji” i imao je stalno veliku njihovu podršku i njegov uspjeh je nagrada za sve.

Počeli ste kao napadač u Šibeniku, a završili među vratnicama?

- U svom uzrastu sam bio najviši, najjači i na nekoliko turnira igrao sam napadača. Na jednom treningu bilo nas je neparan broj. Trenirali smo na betonu, a trener Ivo Šupe rekao je da stanem na gol. Kako mi je lopta bila sve u životu, bacao sam se po betonu, bio krvavih koljena i laktova. Otac nije bio za to, ali, srećom, krenulo je. Marijan Vlak pozvao me u Dinamo. Prošao sam i sve mlađe uzraste Hrvatske kroz koje su me trenirali Dario Bašić, Petar Krpan, Ognjen Vukojević i Josip Šimunić. Branio sam s Pandurom i Kotarskim koji su 2000. godište, a moji vršnjaci bili su Sentić i Žiger. Iz Dinamove škole je i Horkaš, koji sada brani za Las Palmas i najbolji je vratar 2. španjolske lige - prisjeća se Josipović mlađih dana, a sada razmišlja samo o Širokom Brijegu s kojim je ugovorom vezan do kraja sezone.