Sve prave su ljubavi tužne, pjevao je donedavno još jedan od prerano otišlih velikana, stih koji bi savršeno legao uz priču prepunu međusobnog poštovanja, ljubavi, ali i čudnih zapleta, koji su se ispreplitali uz kratke i burne dionice nerazumijevanja.
Cico Kranjčar bio je posebna kova. Čovjek kojemu venama kola plava - ne samo zagrebačka, nego nogometno aristokratska - krv, tip kojeg je pokretao neki unutarnji dinamo. No, gospon Dinamo, jedan od, ako ne i najveći dinamovac među nama, zapravo je rijetko uživao idolizirajući status kod Bad Blue Boysa.
Dok je Josip Kuže dobio prefiks "uno di noi", dok se Maksimir pretvarao u tračnice kojima "ide Vlak, Marijan Vlak", dok se stvaralo neraskidivo zajedništvo s mnogima, Cico, pa i Niko, iz tvrdo plave modre obitelji, ostajali su izvan raskošnih kolorita, pjesama i krpa. Štoviše, stalna produkcijska i plodna maksimirska "televisa presenta" davala im je što glavne, a što sporedne uloge, većinom s negativnim predznakom. Baš kao što su Boysi nekidan i u oproštajnom pismu od najvećeg plavog sina napisali: "Cico je imao više problema nego sretnih trenutaka s nama, ali..." Ali, istina, uvijek je bio i ostao Dinamova maskota.
- Možda je baš sudbina htjela da on ponese sva ta razdoblja na svojim leđima jer su ionako bila, kao što veliš, tvrdo plava. Neovisno o svemu, on svoj kod nije mogao promijeniti sve i da je želio: bio je i ostao Dinamo - pričaju nam jučer stariji Boysi dok nabrajamo tu doista nevjerojatnu nisku.
Slavila se Liga prvaka
Dok je bio igrač, i dok je Maksimir kupao šampionskim pjenušcem, Boysi se još nisu niti rodili, a kao igrač osjetio ih je jedino u onom hrvatskom debiju kada je kao kapetan predvodio reprezentaciju na Maksimiru protiv SAD-a. Poslije, sve je bilo vezano uz trenerske postaje. I svaki, baš svaki put, dakle, vukla se oko tog spoja neka neobjašnjiva pizd..... Od tog prvog trenerskog dolaska 1994. i bojkota Boysa zbog imena, pa dolaska nakon obožavanog Marijana Vlaka, kada Cico doživljava zvižduke i ovacije svom prijatelju i prethodniku, pa morbidnih poruka 2004. kada je Niko odlazio u Hajduk te gromoglasno vrijeđanje godinu potom, u času kad kao izbornik odlučuje da na Mundial neće voditi Dinamova voljenog Eduarda.
- Istina je, ako gledamo iz današnje perspektive, da su dva napada na Cicu bila vođena i iz Uprave: prvo zbog Nike i odlaska u Hajduk, a onda i zbog činjenice da je Mamić ludio jer Dudu ne ide na SP. Je...., to su činjenice - nastavljamo s pričom o čudnom odnosu koji je, konačno, i završio tako da ga se pri posljednjem dolasku gledalo ispod oka jer je "sklopio ugovor s vragom"... A "sjever" je opet, drugi put, bio u bojkotu - zbog "vraga".
- Uglavnom, doživio je puno premalo lijepih trenutaka s Boysima, ali sigurno je svima nama ostao onaj ulazak 1998. u Ligu prvaka kada smo razbili Celtic te sezona 1995./96. kada je osvojena dvostruka kruna i kada je jednom od najboljih partija u derbijima smlavljen Hajduk 4-1 pred transparentom "Dinamo svetinja", koji je tada debitirao.
Od svih tužnih trenutaka i puno premalo "časaka radosti", Cici je najteže pala situacija s Nikom. Kada su navijači palili lampione na Dobrom dolu, "za izdajnika", za "svinju debelu", Kranjčar stariji se jako povukao, razočaran i tužan.
Najviše ga bodrili u Zagrebu
- Smatrao je da Niko i on, kao Dinamova djeca, to nisu zaslužili. Iako je taj odnos doista bio prožet s dosta intriga, niti jedna ga nije pogodila kao ta - objašnjava s vremenske distance i tadašnji kroničar Dinama, kolega Krušelj.
Jer, doista, bilo je to vrijeme u kojem je (važan) dio Boysa bio jako blizak s Mamićem. I danas avangardno zvuči rečenica koju je Niko Kranjčar odaslao iz Splita malo nakon potpisa za Hajduk, u času kada je u Zagrebu označen Judom. "Žalosno je što se mi Zagrepčani nismo uspjeli oduprijeti ljudima koji od našeg kluba rade ono što Dinamo nipošto ne bi smio biti. Možda je i ovaj moj potez početak spašavanja Dinama kako bi se klub vratio u prave ruke..."
- Ja stojim iza Nike, pa nije otišao bogzna gdje, već u jedan veliki klub - poručio je tada tata Kranjčar, kao izbornik, dok je Zagreb "zelenio" od bijesa.
I to prvi put. Drugi je put Maksimir zakukurikao zbog Dudua.
- To je bila orkestrirana paljba. Iako je Dudu doista tu sezonu bio čaroban, Cico je birao Olića, Pršu, Klasnića, Bošnjaka i Balabana. Ludio je Mamić, pa stadion, sjećam se da su čak i TV komentatori u prijenosu ispitivali tu Cicinu odluku koja je, zapravo, bila kontroverzna samo zbog činjenice da je u momčadi Niko. Hajdukovac Niko, jel. A da mora naći mjesta za Luku i Dudua. Luku je na kraju zvao, Dudua nije. Iako, tu je vjerojatno i bilo malo njegova osobnog kaprica. I "sjever" mu je jasno govorio što misli o tome, na proslavi naslova protiv Hajduka sjećam se da je stadion bio pun kao šipak, više od 30 tisuća ljudi. No, tada ne samo "sjever", nego i druge, "obične" tribine. Orilo se protiv Nike, uz povike "Cico, pederu". Bilo je baš žestoko - reminisciraju Boysi.
- Ispada - dodaje značajnu anegdotu danas prijatelj, isto zagriženi navijač i dinamovac, upoznat sa scenom - da su Boysi za Cicu od srca navijali kada je Kranjčar bio - trener Zagreba. Zagreb je trebao dobiti Dinamo, a Boysi su navijali da Cico i "pjesnici" uzmu trofej kada već ne mogu "plavi". I Zagreb je dobio, u gromoglasnu aklamaciju svih.
Cico pripada svima
Da, Cico i Boysi nisu bili najbolji prijatelji. Za razliku od Zajeca ili Kužea, koji su iza sebe imali svu silinu navijačkog pokreta. Ali, razlika je tu i u svojevrsnom karakteru. Cico je bio omiljen na "istoku", tvrdoj plavoj, ali ipak ne tako rabijatnoj tribini. Na istoku gdje bi sigurno i sam sjedio da je mogao gledati kako on sam dolje špana. Nije bio frajer s klupice maksimirske šume, nego dečko s Domagojeva šanka. Ferenščicu je zamijenio Dobrim dolom.
A taj purgerski šmek, briljantnost nogometa, vic i duh Zagreba, gospoština osvajali su sve. Zlatko Kranjčar bio je pojam širim masama, zaluđenima manirima finog purgera, koji osmijeh dijeli svima, a tvrde psovke utapa u dva deci vode. Ili gemišta, manje važno. A najzanimljivije, niti sam baš nikad nije bio u najboljim odnosima s Dinamovom vrhuškom, koja ga je znala trošiti budzašto. Cico je, u biti, bio svačiji, a ne samo njihov.
Zapravo, možda je i sve to vrijeme najmanje bio njihov. Jedina i vječna spajalica bio je i ostao - Dinamo.