Zvali smo ga i u ovo vrijeme prošle godine. Našalio se da je njegov indonezijski klub Persib Bandung u jednome sličan Hajduku - ima izvanredne navijače, koji se svake sezone nadaju tituli, ali nikako da stigne. No, trener Bojan Hodak te 2024. napokon im je, nakon 10 godina čekanja, u svojoj prvoj sezoni obogatio vitrinu ligaškim naslovom, a prije 10 dana pomaknuo je i povijesne granice tamošnjeg nogometa, jer Persib Bandung postao je prva momčad Indonezije koja je titulu uspjela i obraniti. Stoga smo mu, nastavno na prošlogodišnju pošalicu, kazali da umjesto Hajduka možda klub sve više sliči Dinamu...
- Samo po plavim dresovima - odgovorit će 54-godišnjak iz Trnja, i ponovo vrlo ugodan sugovornik.
- Ovu titulu bilo je lakše osvojiti nego prošle sezone. Tada sam preuzeo klub na 16. poziciji, pa baš nitko nije očekivao da ćemo završiti na vrhu. A kad su očekivanja niska, onda se stvari nekako lakše poslože. Bilo je nevjerojatno koliko nam je raslo samopouzdanje nakon svake pobjede. To je, vjerujem, najvažnija stavka u profesionalnim sportovima. Kad te krene i ide, a imaš i samopouzdanje, u startu vodiš jedan razlike - prisjeća se Hodak prošle utrke, ali ipak nas više zanima aktualna, u kojoj je ugrabio 11. trofej trenerske karijere tri kola prije kraja.
- Doduše, ni sada nitko nije očekivao da ćemo biti prvaci, baš zato što je Indonezija poznata kao primjer lige u kojoj nikada jedna momčad nije slavila titulu dvije godine zaredom. Bali je obranio titulu, ali bilo je to 2019., pa onda 2022., u međuvremenu se nije igralo zbog korone. No, kada su ju drugi put osvojili, turnir se igrao u balonu na Baliju, a kako su mi rekli, tada Real Madrid ne bi mogao dobiti utakmicu kod njih. Znate što mislim, morate igrati protiv 14 ljudi... Osim toga, prošle godine bio je play-off u završnici, sada smo prvi put uzeli naslov u uobičajenom ligaškom formatu, u kojem Persib nikada još nije slavio.
Hodak je taj povijesni trenutak lako mogao i - prespavati.
- Mi smo u 31. kolu izgubili u svojoj utakmici, bio nam je to tek treći poraz u sezoni, pa smo išli kući misleći da ćemo osigurati titulu pred svojim navijačima u idućem kolu. Ipak, svi naši rivali su kiksali, a presudilo je kad je Persebaya odigrala 3:3. E sad, Persebaya je igrala protiv kluba kojeg uvijek pobjeđuje, tako da ja nisam ni htio gledati. Moji igrači otišli su u klupski kafić, a ja sam popodne malo odspavao. Probudim se, vidim da Persebaya vodi 3:2, što znači da sve teče prema očekivanjima. Odjednom zvoni telefon, vani petarde i sirene, ma urnebes! Znao sam da se nešto događa, Persebaya je primila gol u zadnjoj minuti, navijači su odmah izašli na ulice. Bilo je to spontano slavlje, s našim navijačima uvijek je ludnica.
Prošle godine na ulicama Bandunga slavilo je više od dva milijuna ljudi, četiri osobe su poginule...
- Ne daj Bože da se ponovi. Tada nam je bilo rečeno da je još dobro i prošlo s obzirom na to koliko je sve bilo spontano i neorganizirano...
Sada će biti drukčije?
- Organizacija je na puno višoj razini, svi se zaista trude, klub više radi s navijačima i sve izgleda bolje. Zadnje kolo igramo kod kuće 25. svibnja, tada će nam dodijeliti pehar i medalje, a stadion je već rasprodan. Dan kasnije, lokalna vlada organizirat će ceremoniju, vjerojatno ćemo opet biti u otvorenom busu. Koliko će ljudi doći? Nikada se to ne zna, ovdje dolaze svi živi, vjerujem da će biti slično kao i prošli put. Ovaj klub najpopularniji je u jugoistočnoj Aziji, po procjenama ima između 14 i 16 milijuna navijača. Dakle, kao četiri cijele Hrvatske.
Što ga čini toliko popularnim?
- Prvo, Java na kojoj se nalazimo najrazvijeniji je otok u Indoneziji. Drugo, Persib je jedan od najstarijih klubova na ovim prostorima pa ima veliku tradiciju. Svi kažu da imamo najluđe navijače. Nakon gostovanja nas nekad znaju dočekati na aerodromu s bakljama čak i nakon remija, prate nas neovisno koliko daleko igramo. Kad organiziramo put sa stadiona, mi moramo varati naše navijače da idemo jednom rutom, pa onda u zadnji tren pobjeći drugom, gdje nas čekaju vozači. Inače satima ne bismo stigli kući - prepričao je Hodak.
Kakva je navijačka kultura? Mi smo baš nedavno svjedočili sukobu u Splitu...
- Derbi između nas i Persije iz Jakarte puno je žešće rivalstvo, ne bih ga usporedio na razini Dinamo - Hajduk, nego prije s ranijim odnosima Dinamo - Crvena zvezda ili Hajduk - Partizan. Znači, u povijesti je ovdje znalo biti mrtvih! Na taj derbi putujemo u borbenim, oklopnim vozilima. Navijači bacaju kamenje, štange, boce... To je najveći derbi jugoistočne Azije, strašno nešto. Jedan od mojih pomoćnika prije 10 godina imao je situaciju da je na bus bačen Molotovljev koktel. Zapitaš se kako je moguće da ti netko zbog nogometa želi ugroziti život, ali eto, to je neko nesnosno rivalstvo oduvijek.
Jeste li i vi ikada bili zaista ugroženi?
- Ne, ta vozila nas štite. Ali znalo je biti situacija da prvi put izađeš iz vozila na 50 kilometara od stadiona zbog sigurnosti. Bilo je to baš protiv Persije, bilo je 0:2 na poluvremenu, a na kraju smo izjednačili. U svlačionici čekaš znak za polazak, baš mi je prišao menadžer i rekao: "Možda i bolje da nismo pobijedili, nikada ne bismo izašli odavde".
Niste djelovali ugroženo ni zabrinuto na onoj snimci otprije nekoliko mjeseci, kada vas je usred presice zatresao potres.
- Da, otkad sam došao, bilo ih je pet-šest. Ovdje je to normalna stvar, nitko ne paničari.
Nije to jedina specifičnost...
- Mi nemamo aerodrom u našem gradu, internacionalne letove lovimo u Jakarti. Kad smo igrali Azijsku Ligu prvaka 2, što je nešto slično Europskoj ligi, znali smo imati i po 18 sati putovanja! Tri sata treba do aerodroma, a moraš doći jedno dva sata prije, putuje se daleko... Zato će svi u Aziji priznati da je fizički ovo jedna od najzahtjevnijih liga. Stalno ste u avionu, oporavak je onda malo duži.
Kakva je liga u odnosu na SHNL, kako bi prvak Indonezije prošao protiv prvaka Hrvatske?
- Ja bih s Persibom bio negdje pri dnu, borili bismo se za ostanak, to je realnost i dobro oslikava razliku. Većina stranaca ovdje kvalitetna je i bez problema može igrati u HNL-u, ali lokalni igrači tehničko-taktički nisu na tom nivou. Zato Indonezija voli strance, zato smo mi doveli Matea Kocijana, nekad kapetana Slaven Belupa. Fizički je dominantan, igrao nam je na svim pozicijama obrane i veznog reda. Europljani ovdje rade razliku, svi ih žele imati u momčadi.
Možete li usporediti lige s financijske strane?
- Otprilike je to na razini hrvatske, možda čak i na razini vrhovnih klubova HNL-a. Ovdje igrači žive od nogometa i u prvoj i u drugoj ligi, svi su u statusu profesionalaca.
Kako živite mimo nogometa, prošle godine požalili ste se na gužve i da zbog prepoznatljivosti ne možete u klasičnu šetnju gradom... Status zvijezde, logika kaže, vam se sada samo povećao?
- Pa je, supruga mi se smije jer sam vikendom počeo kuhati. Ali vikendom dolazi puno turista s Jakarte, jer u Bagunu uživaju u ugodnijem vremenu, šopingu, vulkanima u okolici, dobroj hrani... Tako da je meni teško izaći među toliko ljudi, zaista kreće ludnica, kao i uvijek s našim navijačima. Od hobija znam odići na mali nogomet, ali što sam stariji, sve više sliči hodometu.
Letovi, milijuni ljudi, stalni dočeci nakon gostovanja, gužve... Nama to zvuči nezamislivo užurbano, dođe li vam nekad da biste se maknuli od svega?
- Iscrpljujuće je, jednom će možda i doći na naplatu, ali zasad je baš sve kako treba. Tako je to u trenerskom životu, imao sam samo jednu pauzu u karijeri i to od par mjeseci. Onda me supruga pita kad ću više naći posao. Užurban život trenerima je normalan.
Mogli bismo se tu i poistovjetiti, samo što u vašem slučaju supruga tjera s kuće na posao, a novinare u pravilu s posla tjeraju kući.
- Znate li da novinari u prosjeku umiru ranije od pripadnika drugih profesija? Baš zbog tog užurbanog života.
Dobro za (ne) znati, no čisto da spriječimo da nas opuštenost odvede u "privatizaciju" razgovora, završimo s planovima za budućnost?
- Imam još godinu dana ugovora i sigurno ću to odraditi. Pokušat ćemo i do treće titule, ali zasad najavljujem samo pokušaj. I moram reći, u odnosu na prošlu godinu, sada imam drukčiji stožer. Prije je sa mnom bio Goran Paulić, nije produžio ugovor pa je došao Igor Tolić, s kojim sam nekad igrao u Trnju. Miro Petrić je ostao, a dobit ćemo novog trenera vratara, samo što vam ne smijem reći ime. Zatim ćemo gledati i na tržište igrača.
Vraćate li se u Zagreb?
- Čim završi liga i slavlje, tamo su mi supruga i sin - odjavno će kazati Bojan Hodak kojem, između ostalog, treba zahvaliti i na vrhunskoj promociji hrvatskog nogometnog umijeća "na drugom kraju svijeta".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....