Unutar 48 sati dogodio se blitzkrieg protiv osnivača i osnivanja Super lige. To je činjenica koja je prije svega zatekla promotore te elitističke priče, ali je istodobno iznenadila i sve direktne te posredne aktere nogometnog sporta. Upravo ta stvarnost, reakcija globalne javnosti i konzumenata (i) vrhunskog nogometa, bila je točka na kojoj su se lomili svi prijepori oko reorganizacije Lige prvaka i drugih euro natjecanja, odnosno oko euro nogometa uopće.
Da pojasnimo. UEFA je na čelu sa Aleksanderom Čeferinom bila u očito podređenom položaju prema velikim klubovima i od straha da im ne pobjegnu u svoju (super)ligu odlučili su im povlađivati. Reforma Lige prvaka, koja će se prakticirati od 2024.godine, je jedna nelogična mješavina natjecanja koja otkriva taj kompromis sa više koristi velikim klubovima. UEFA je krivo procijenila da bi im se sigurno dogodio odlazak velikih klubova ako im ne ispuni većinske zahtjeve, te nije osjetila ni računala na ono što je u stvari pravo očekivanje i želja širih navijačkih masa.
Istu pogrešku su, i to ultra kardinalnu, učinili i 12 osnivača Super lige. Oni sebe vide kao apsolutno najvažnije subjekte nogometa te nisu ni pomišljali, a kamoli uzeli u obzir što o tome misle oni (navijački puk, pravi financijeri svih liga i klubova) u čije se ime navodno želi stvarati nove velike profite. Upravo su Perez i društvo na tom temelju forsirali non stop liniju sa UEFA-om, nametali stalno nove zahtjeve, sve više i jače, uvjereni kako će navijači uvijek stati na njihovu stranu. Kad su prepoznali strah UEFA da ih izgubi, slijedom i drugih okolnosti (gubici, pandemija, ponude financijskih velikih igrača) ubrzali su plan rušenja nogometnog poretka i stvaranje novog koji će biti podređen samo odabranoj eliti.
Od subote do ponedjeljka sve te situacije temeljene i na predrasudama te raznim mitovima pometene su voljom masa, medija, a posljedično i odlučnim reakcijama politike i nogometnog sporta. Kao da 20-30 godina crescenda davljenja nogometom interesom i voljom velikih nije bilo. Ono što se do jučer činilo ne moguće zaustaviti, tzv.globalizacija nogometnih interesa i teorije kako "svijet tako ide dalje", uništeni je mit. Kad su ti pohlepni i arogantni tipovi prešli liniju, za koju su mislili da je oni određuju, dogodio im se obrat kojeg nisu mogli ni sanjati. Pukao im je balon. Ne samo onaj o Super ligi (prihodima i privilegijama), nego i o vlastitoj nedodirljivosti u nametanju pravila igre svima. Nogometu, navijačima, medijima, državama, politikama...
U kontekstu nogometne zbilje ovo je jedinstveni trenutak povijesne kompaktnosti i ogromna koliko nenadana prilika da upravljači nogomet započnu proces racionaliziranja natjecanje i općih pratećih funkcioniranja. Nakon trideset godina podređenja biznismenima i biznisu moćnih klubova (1991.izglasana Liga prvaka umjesto Kupa prvaka), taman kad su htjeli na višu razinu sebičnosti i nadmoći, UEFA je, uz FIFA-u dobila šansu da resetira odnose. I da institucije nogometa određuju pravila igre od koristi za sve a ne samo za moćnike. Ovakvu podršku i posljedičnu moć nikad više neće imati, pogotovo dok su veliki šefovi klubova preko noći postali oličenje omraženih sebičnjaka te su izgubili svaki kredibilitet...
Što se u tom smislu može učiniti?
Krenimo od činjenice da je revizija tek usvojenog modela reforme Lige prvaka za period od 2024.-2027.godine praktično nemoguća. Reforma je usluga velikim klubovima i pokazati će se gotovo sigurno kao loša kemija. No, povratka sada nema. Barem ne do 2028.godine, ili prije ako bi se dogodilo (praktično ne moguće) da svi akteri konsenzusom promijene takvu LP. U pitanju su ozbiljni ugovori, pregovori sa TV kućama, marketinškim partnerima, i ne može se sada stvarati nove velike štete, pogotovo u kontekstu vrlo teških financijskih zbilja nogometa zbog pandemije. No, UEFA može krenuti sada sa kudikamo jače pozicije u stvaranje nove strategije natjecanja i funkcioniranja. Kako formata euro natjecanja, tako i financijskih pravila ponašanja, veličina rostera, prijedloga FIFA-i glede transfernih politika, utvrđivanja normalnijeg kalendara natjecanja, sa manje utakmica i više pažnje zdravlju igrača, te druge akcije...
FIFA je ona koja diktira glavna pravila, ali UEFA je najmoćnija konfederacija. Obzirom na novonastalu situaciju, ali i činjenicu da je nogometnu problematiku UEFA preuzeo Zvonimir Boban, a koji je do prije dvije godine isti djelokrug posla obavlja u FIFA-i, uvjerljivom se čini teza da on može biti poveznica između Giannia Infantina i Aleksandera Čeferina. Između njih je bilo u proteklim godinama razmimoilaženja u vizijama pravca razvoja i vođenja nogometa. No, lom koji se dogodio sa neuspjelim pokretanjem Super lige, jedinstvena im je asistencija sudbine da zajednički grade bolju i primjereniju nogometnu, a ne biznis sutrašnjicu najpopularnijeg svjetskog sporta. Upravo je njihova kompaktnost u proteklih dva dana bio važan doprinos da se pridobije podrška javnosti, medija, navijača, politike.
Infantino i Čeferin su preuzeli čelne pozicije nakon što su prethodni vladari FIFA i UEFA uništili vjerodostojnost tih institucija, kako zbog korupcije tako i općenito lošeg vođenja nogometa. Složen je posao vraćati vjerodostojnost jer će se uvijek naći neki zainteresirani ili neupućeni pa promicati tezu kako su to i dalje nepoštene i korumpirane i nesposobne organizacije. No, sada je ipak velika koliko neočekivana šansa da se djelom potvrdi kako se želi nogomet uistinu podrediti nogometu, odnosno da struka bude ta koja će pripremati rješenja da se igra onako kako je logično te naposljetku da budu najzadovoljniji oni koji to sve plaćaju. Mase navijača širom svijeta. One koje su na razne načine poručile detroniziranim moćnima, prešli ste granicu i sada je bilo dosta...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....