KAKO JE MLAĐAHNI HAJDUK SRUŠIO PRVAKA EUROPE I IZ BEOGRADA ODNIO NAJDRAŽI RATNI TROFEJ '17 godina čuvali smo ga u obiteljskoj kući'

Ako je neki od trofeja bio poseban u povijesti Hajduka, to je svakako posljednji Kup Jugoslavije iz 1991. godine. Zbog okolnosti u kojima je ostvaren, ali i po činjenici što je bio posljednji u bivšoj državi.

O tom trofeju je snimljen i dokumentarac, a pehar je godinama bio skrivan od svih znatiželjnika.

- Ne samo od znatiželjnika, već i od onih koji su pehar tražili samo mjesec dana po osvajanju. Tražili su da ga odnesu u Beograd - ispričao nam je Velimir Strinić, čija je obitelj pehar čuvala gotovo dva desetljeća.

View this post on Instagram

A post shared by Sportske Novosti (@sportskenovosti.hr) on May 8, 2020 at 2:06am PDT

Jure Juko Strinić obavljao je tada dužnost ekonoma i zajedno sa svojim sinom Velimirom, također djelatnikom kluba, pehar pobjednika Kupa skrio je u svojoj kući.

- U metalnom sefu smo 17 godina čuvali pehar.

Zoran Velikinac

Posebno mjesto

Sve je u brojci 17, jer gotovo 17 kilograma težak je pehar od srebra. Preciznije 16,7 kilograma. Originalni pehar na kojem su ugravirana imena svih pobjednika Kupa od početka natjecanja poslije Drugog svjetskog rata.

- Kada su neki meni nepoznati ljudi došli na Poljud u lipnju 1991. zatraživši u ime Fudbalskog saveza Jugoslavije da im moj otac Juko preda pehar, odgovorio sam da je pehar na graviranju u IKOM-u u Zagrebu. Jasno, pehar smo skrili i strpljivo čekali da prođu sve mogućnosti povratka. U vrijeme pretvorbe, krajem 2008. godine, pehar je vraćen u vitrine Hajduka gdje i danas ima posebno mjesto - detaljno je ispričao Velimir Strinić kako je njegova obitelj sačuvala vrijednu uspomenu Hajduka.

Te sive, tmurne svibanjske srijede 1991. godine Bijeli su došli u Beograd na finale Kupa kao veliki autsajder.

- Nismo mi bili loši, dapače, imali smo mladu momčad punu potencijala, ali s druge strane je bila Crvena zvezda koja je 15 dana prije finala Kupa ušla u finale Kupa europskih prvaka - kazao nam je Goran Vučević, najmlađi prvotimac Bijelih kojem je 10 dana nedostajalo do 20. rođendana.

SN

Pripremljena taktika

Zvezda je krajem travnja u polufinalu eliminirala Bayern, plasirala se u finale KEP-a i time došla nadomak mogućnosti osvajanja trostruke krune. Hajduk je ostao kao posljednja prepreka u Kupu.

- Momčad koju su predvodili Savićević i Pančev, ekipa prepuna zvijezda onog vremena. Kasnije su osvojili i Kup prvaka u Bariju, ali preko Hajduka nisu mogli. Imali smo sjajno pripremljenu taktiku, Joško Skoblar je znao kako se suprotstaviti Zvezdi - rekao je Vučević i dodao:

- Strpljivo smo čekali, držali čvrsti blok i vrebali priliku u kontri.

Iz jedne takve polukontre zabio je Alen Bokšić. Ljevicom...

- Boka je bio igrač ispred vremena. Ispred svih nas. Snažan i brz, izuzetno težak za čuvanje. Znam da ga je Bayern gledao na toj utakmici. Rijetki su tada bili tako veliki i snažni, a ujedno pokretljivi napadači. Bokšić je zaista bio poseban - kazao je Vučević.

Kapetan Hajduka u beogradskom finalu bio je igrač s brojem četiri na bijelom dresu, Igor Štimac.

- Darko Dražić nije igrao zbog smrti oca, pa sam umjesto njega preuzeo kapetansku vrpcu - počeo je priču Štimac, tada 23-godišnji stoper Bijelih.

- Podigao sam pehar premda po protokolu nisam smio biti na slavlju zbog dobivenog crvenog kartona. Ali tko je mogao zabraniti da podignem pehar nakon te velike pobjede - kazao nam je Štimac.

Iz ruku Vasila Turpukovskog pehar maršala Tita primio je Štimac i ponio ga u Split. Fešta nije bila kao u najbolja vremena, jer to doista i nisu bila neka ugodna vremena.

- U finalni dvoboj na stadionu Partizana ušli smo u turobnoj atmosferi. Šest dana prije ubijeno je 12 naših redarstvenika u zasjedi u Borovu Selu, potom je Hadžiabdiću preminula kćerka, a onda i Dražiću otac, samo dan prije finala. Zbog svega navedenog nosili smo crni flor na rukavu, a ukupno ozračje bilo je specifično. S jedne strane golema tuga, a s druge motiv da se zbog napada na hrvatske ljude prikažemo još u boljem svjetlu. Vjerojatno nam je ukupna atmosfera i pružila dodatnu snagu da pobijedimo Zvezdu. Što se tiče same fešte, skupilo se nekih 500-tinjak navijača na Poljudu. Rat je već bio pred vratima, nogomet je počeo tonuti u drugi plan.

Glede same utakmice još je jedan detalj ostao za prepričavanje. Sukob Mihajlovića i Štimca iz kojeg su obojica izašla s crvenim kartonima koje im je dodijelio čapljinski sudac Fazlagić.

- Već sam imao žuti karton kada je Najdoski grubo startao na Grgicu Kovača i stvorila se velika gužva na sredini terena. I ja sam ušao u tu gužvu, a Mihajlović je bio najratoborniji s druge strane, pa ga je Ante Miše više prijateljski povukao za kosu i maknuo iz gužve.

Stvaranje klasa

Kaže Štimac da su se Miše i Mihajlović znali iz Borova, još iz dječačkih dana.

- Mihajlović je potom dobio crveni, a da bi kompenzirao isključenje veznjaka Zvezde, meni je Fazlagić bez ikakvog povoda pokazao drugi žuti. Samo da bi izjednačio stanje na terenu. Ali, nije ni to pomoglo Zvezdi. Dobili smo utakmicu, vratili im za poraz iz svibnja 1990. Imali smo i to iskustvo, znali smo se bolje postaviti.

Motiv, iskustvo i ogromna želja momčadi ogromnog potencijala. Bokšić, Jarni, Štimac, Bilić, Jeličić, Kozniku, Miše.... puno igrača koji su kasnije nosili dres reprezentacije Hrvatske, a neki od njih i velikih europskih klubova. Europske klase stvarale su se na stadionu Partizana u predvečerje raspada Jugoslavije.

I nije samo Bayern tog poslijepodneva bio u Beogradu, i drugi su europski klubovi gledali momčad Hajduka koja je tek trebala pojedinačno krenuti prema europskim odredištima. Za početak su svom klubu priskrbili gotovo 17 kilograma čistog srebra, a kasnije i milijune DEM svojim transferima.