Sigurno da je u tim teškim trenucima razmišljaš o puno stvari, pa i da odustaneš od nogometa, ali onda kada trezveno razmisliš, brzo shvatiš da si sve ove godine uložio previše truda i da odustajanje nije opcija. Prošao sam period koji nije bio lagan, u siječnju će biti dvije godine od prvog zahvata na koljenu, otada nemam službenog nastupa za prvu momčad Rapida, a od te sam se ozljede praktički četiri puta morao oporavljati. Prva dva puta nije išlo, treći je bilo sve dobro, ali onda mi je napuknuo kolateralni ligament koljena, što mi je oduzelo nova tri tjedan. Sada je, srećom, sve OK, a ja napokon ne želim gledati unatrag, već samo prema 2019. godini, da okrenem ovu stranicu i ispočetka krenem ostvarivati ono što zbog ozljeda dosad nisam.
Kombinacije za SP
To nam priča Ivan Močinić, posljednji igrač iz škole nogometa Rijeke koji se afirmirao u prvoj momčadi i ostvario inozemni transfer. Močinić je i najbolji primjer koliko naizgled sitni detalji mogu igračku karijeru okrenuti u ovom ili u onom smjeru. One 2013. godine kada se Rijeka spremala za utakmicu protiv Stuttgarta mladi veznjak Bijelih nije bio u užim kombinacijama.
Ivan Močinić
Jednostavno, Kek je za takvog suparnika imao iskusnijih rješenja, sjećamo se i da je veznjak Močinić tih dana na treningu igrao stopera u nominalno drugoj momčadi koja se spremala za Stuttgart, a onda mu je serija ozljeda njegovih suigrača iznenada otvorila priliku. Najprije je pokrenuo akciju za vodeći pogodak Benka, onda u uzvratu imao onu čudesnu asistenciju, a sezonu za pamćenje zaključio mjestom među 23 putnika na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
I tu je ponovo sudbina odradila svoje. Močinić je u kombinacije za Mundijal praktički upao na mjesto ozlijeđenog prijatelja Mate Maleša, pa onda i sam dobio neugodnu ozljedu skočnog zgloba, koju je pokušavao sanirati do otvaranja protiv Brazila. Možda bi i uspio, ali u jednom od duela tijekom priprema za prvu utakmicu na SP-u skočni zglob nije izdržao.
Svijet se srušio
Bio je to period kada je trebao postati idući veliki transfer Rijeke u eri Mišković, s 21 godinom očekivalo se da će mu Svjetsko prvenstvo biti odskočna daska prema zapadu Europe, nekoj od liga Petice, kojoj je prema talentu pripadao, ali sudbina mu je pripremila nešto drugačiju priču.
- Tada mi se svijet srušio, želja je svakog igrača da bude dio svoje reprezentacije na natjecanju kakvo je Svjetsko prvenstvo. Bilo je puno pehova, nešto sam bio sam kriv, nešto se, jednostavno, dogodilo, ali u životu se događaju i gore stvari. Sada mi je jedina želja da budem zdrav, ostalo će doći. I taj je zglob brže prošao iako je ozljeda bila nezgodna, nisam igrao tri mjeseca, ali uza sve vježbe i terapije bilo mi je važno samo da ću opet moći igrati.
Velika inspiracija Močiniću tada je bila i Janica Kostelić, s kojom je te 2014. godine u Selcu odrađivao rehabilitaciju, možda je tada i nesvjesno uvidio koliko upornost i vjera u sebe znače u tako teškim trenucima poput ovog njegovog, u kojem praktički dvije godine čeka povratak na travnjak. I ta se druga ozljeda dogodila kada je trebao napraviti novi iskorak u karijeri, nakon tog zgloba koji ga je izbacio iz konkurencije za SP u Brazilu Močinić se vratio, bio kapetan Rijeke, na kraju i svojim igrama zaslužio transfer u Rapid iz Beča, no umjesto nove prilike za dokazivanje, nakon šest mjeseci zaustavile su ga ozljede.
- Da nisam otišao u Rapid, možda bi se, ne daj Bože, dogodilo i nešto gore. U prvih pola godine bilo je dobrih i manje dobrih utakmica, vidio sam da je liga dobra za mladog igrača poput mene koji je tražio iskorak, ali kada nisi zdrav, svejedno ti je jesi li u Realu ili u Rapidu. Ako nisi zdrav, sve ostalo pada u vodu, ako ne treniraš i ne igraš, nisi sretan, oko tebe je neka negativa pa sve drugačije doživljavaš... Dosad sam gledao prema natrag, sad želim gledati naprijed. Vidio sam da se može kada se hoće, treba biti uporan, a ja mislim da sam već dokazao da ne odustajem lako.
Ipak, Močinić 2019. godinu dočekuje napokon zdrav i s velikim motivom da će mu ova treća prilika za afirmacijom biti sretna.
- Meni je najvažnije da mogu opet trenirati. Naučio sam u ove dvije godine stvarno puno, sada mi je cilj zdrav proći pripreme i napokon zaigrati za prvu momčad Rapida. Igrao sam i sada nešto za drugu momčad, ali dok ne upišem nastup za prvu momčad Rapida, neću smatrati da sam se vratio.
Prilika protiv Intera
Osim za Močinića, ova je godina bila turbulentna i za Rapid, koji je daleko od kvalifikacija za Europu.
- Europske su utakmice spasile stvar, ali u prvenstvu ide lošije nego što se očekivalo, a prvenstvo je ključ za Europu iduće sezone. Imamo još četiri utakmice ovog prvog dijela prvenstva, moramo sve četiri dobiti da bismo uopće mogli priželjkivati da ćemo igrati Europu i biti u prilici dočekati europsko proljeće, kao što smo sada dobili priliku igrati protiv Intera. Nadam li se da ću biti spreman za te dvije utakmice? Ja sada razmišljam dan po dan, najprije da počnem pripreme, onda i da zaigram, ali svakako je lijepo imati takvo nešto čemu se nadaš i što te gura naprijed.
Nezaobilazna je tema za Močinića i Rijeka. Riječ je o dečku koji je prošao sve generacije u školi nogometa Bijelih, bio je kapetan svih uzrasta, na kraju i dio generacije kada se počela stvarati današnja jaka Rijeka.
- Uspio sam otići na čak dvije utakmice ove sezone, Maribor na Kantridi nisam smio propustiti jer sam ipak tamo odrastao, a bio sam i na ovom zadnjem derbiju s Dinamom. Sjeo sam s prijateljima na tribinu, stvarno guštao u utakmici i igri Rijeke. Krenuli su ih i rezultati, mislim da su uz Dinamo glavni favorit za trofeje, pogotovo ako se Modri uspiju duže zadržati u Europi.
Zatvaranje kruga
Močinić je bio i jedan od onih za koje se vjerovalo da mogu dobiti mjesto i u reprezentaciji, u kojoj, ako gledamo samo riječke igrače, nitko izuzev Daniela Šarića i Boška Balabana nije odigrao više od 30 utakmica. Kada će Rijeka izbaciti igrača za visoku razinu?
- To je već duže problem, ljudi se vežu uz nekoga iz ovog kraja, ali treba reći i da je sve teže izravno iz juniora doći u prvu momčad. Nama je prije pet do deset godina bilo lakše, uvjeti su bili takvi kakvi jesu i tko zna bih li ja ikada završio u prvoj momčadi da je Rijeka bila jaka kakva je danas. Rezultatski i financijski ono su bile teške godine za klub, danas je drugačije, Rijeka ima 20 kvalitetnih igrača i nekom se junioru teško nametnuti.
Iz Močinićeve generacije nekoliko se igrača uspjelo isprofilirati. Sluga je prvi vratar Rijeke, Toni Datković igra za Lokomotivu, Niko Datković i Antonini Čulina su u poljskoj Cracoviji, Miloš igra za Aves u Portugalu...
- Bilo nas je pet-šest u toj generaciji, ali i u onima prije je bilo dobrih igrača koji su dogurali do prve momčadi. Ja vjerujem da će ih biti i u budućnosti, sve ovo što je Rijeka zadnjih godina napravila mnogima je bio poticaj da počnu trenirati i siguran sam da ćemo u budućnosti opet imati nekolicinu koja će napraviti iskorak prema prvoj momčadi.
Možda ih jednog dana baš Močinić dočeka u prvoj momčadi Rijeke. Nije tajna da mu je, baš kao i mnogima koji su ponikli u riječkom prvoligašu, želja zatvoriti krug i vratiti se u najdraži dres.
- Nikad se ne zna što će biti, ali to je i moja želja jer je Rijeka jedini klub za koji navijam i koji volim, tu sam odrastao i afirmirao se, samim je time i normalno da bih se jednog dana volio vratiti. A dok se to ne dogodi, bit ću navijač, nadat ću se da će me poslužiti zdravlje i da ću u 2019. godini odigrati više utakmica nego u protekle dvije. A onda tko zna... - zaključio je Ivan Močinić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....