Cristiano Ronaldo krenuo je odlično, njegov “topovski dnevnik“ upotpunjen je s dva nova gola, porušio je nekoliko rekorda i na neizravan način bacio rukavicu izazova Luki Modriću. Njih dvojica imaju Zlatne lopte, reprezentativne medalje, slavu, lovu i osiguranu sportsku besmrtnost. Luka i Cristiano nogometni su fenomeni, koji i na ovom Euru predvode svoje reprezentacije i ako dođu do polufinala ili čak više od toga bit će prvi igrači u povijesti europskih prvenstava kojima je to uspjelo kao nositeljima igre u godini kad pune 36. Ronaldo je to učinio u veljači, Luka je sedam mjeseci mlađi.
Zacrtan put
Portugalac je zacrtao dobar put, Hrvatska zasad nije takva, ali obje nacionalne vrste tek odlučuju o sebi. Čak je moguće da Cristiano i Luka “prsa o prsa“ rješavaju tko će u londonsku završnicu. To bismo odmah potpisali.
Samo nekoliko igrača došlo je tako daleko u ulozi nositelja igre na svjetskim prvenstvima, ne računajući golmane jer njihov je vijek duži, a nikome to nije uspjelo od legendarnih Šveđanina Nilsa Liedholma, kapetana Skandinavaca koji je 1958. na Mundijalu u svojoj zemlji igrao finale, te Nijemca Fritza Waltera, čiji je Elf bio četvrti. Kasnije je 1962. standardan prvotimac bio Brazilac Nilton Santos, no on nije spadao niti u četiri-pet ključnih ljudi te momčadi.
Modrićev ili Ronaldov pothvat bio bi jedinstven zato što aktualni nogomet u odnosu na ondašnji po brzini, snazi, trci i, posebno bitno, po trošenju igrača u svakoj sezoni, kao da nije iz iste galaksije. Bio bi to monumentalan domet, koji je Niki Kovaču izmaknuo 2008. na tragičan način u utakmici s Turskom u Beču.
U 21. stoljeću tako daleko s toliko godina “na vratu” stigao je samo njemački golman Jens Lehmann, koji je s 37 stavio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu 2006. godine, a s 39 postao finalist Eura 2008. godine. No, vratare odavno prati glas nogometnih metuzalema. Oni ne moraju špartati devedeset minuta. I ranije, kroz 20. stoljeće, jedina imena koja se nakon 1958. nalaze na toj listi su Dino Zoff, Peter Shilton, Lav Jašin… Čuvari mreže. No, koliko je u Nijemaca pobjedničkog mentaliteta i samopouzdanja, toliko je u Modrića borbenog duha unatoč lošem startu Vatrenih. U petak je dan u kojem on i momčad imaju šansu zacrtati drugi, pravi kurs. On ne mora zabijati, dovoljno je da povede Hrvatsku do uspjeha.
Jedno je doći na najveću pozornicu kao potrošeni veteran kojeg “bole sve kosti“, a trener nije imao snage reći “dosta je bilo“, a sasvim drugo pojaviti se na skupu elite kao frontmen sposoban odvesti momčad do vrha. Od tri Zlatne lopte, niti jedan u tom “poznom dobu“, u 21. stoljeću, s reprezentacijom nije prošao skupinu na velikom natjecanju. Lothar Matthäus u dresu Njemačke 2000. na Euru, kad je već imao 39 godina, Talijan Fabio Cannavaro s Azzurrima s nepunih 37 u Južnoj Africi i Andrij Ševčenko, koji je dao dva gola za Ukrajinu na EP-u 2012. ali su ostali na tri boda. Nedostajala su mu tri mjeseca do 36. rođendana. Modrić i Ronaldo rado bi prekinuli tu crnu tradiciju...
Klose je bio najbliži
U Lukinoj generaciji ili starijima nitko još nije bio prvak Europe ili svijeta. Najbliže da zadovolji taj kriterij u 21. stoljeću primaknuo se Miroslav Klose, koji je s Njemačkom u Brazilu 2014. uzeo zlato i zabio dva gola domaćinu u polufinalu, međutim, Klose je dobio šansu tijekom natjecanja umjesto Podolskog i nije bio klasični nositelj igre. Više odličan džoker. Prvi put je startao tek u petoj utakmici. Samo je Lehmann bio u finalu i polufinalu, a osmorica u četvrtfinalu.