Kad smo uživali 2002. godine u nogometu Brazila u Japanu/Južnoj Koreji, fenomena Ronalda, Ronaldinha, Rivalda, Roberta Carlosa, Cafua i drugih, nije se moglo slutiti što će slijediti u 21. stoljeću. Peti svjetski naslov Brazilaca označio je prekid izmjeničnog osvajanja Europe i Južne Amerike.
Do danas, u četiri ciklusa, samo Europljani slave naslove. U 19 godina samo je Argentina s Messijem u najjačim godinama (27) došla do finala, a još je zanimljivije da niti jedna južnoamerička reprezentacija nije osvojila broncu od 1978. I tu je posljednja bila brazilska selekcija. U deset izdanja Mundijala, kroz 43 godine, sve su bronce uzimali Europljani!
Promjene i ponavljanje
Zašto se to događa? Najjači argument djeluje to što je Europa značajno bogatija i stvara bolju kvalitetu. U Južnoj Americi već desetljećima ekonomska kriza trese tamošnje klubove i prisiljava ih da u Europu transferiraju sve brže i sve mlađe igrače, da bi preživjeli od transfera. To je manje novca nego prije, a ujedno je osiromašilo konkurenciju, a posljedično i razvoj igrača. O organizaciji klubova, ionako i prije manjkavoj, suvišno je govoriti. Udar faktora novca je upravo u prošlih dvadesetak godina potpuno promijenio hijerarhiju, odnose i evolucije nogometa.
Tko će i kako vratiti snagu Brazilu i Argentini da se vrate u igru za vrh? Neymar je najavio da će se povući iduće godine (29) iz Selecaa, Messi će u Katru imati 35 i pol godina i praktično se već povlačio iz Selleciona. Ako s njima nisu uspjeli složiti šampionsku momčad, čak ni na svom terenu (Brazil), jasno je da mit o južnoameričkim nepobjedivim žonglerima nezaustavljivo blijedi…
Puno je mitova koji su stvarani u nogometnoj evoluciji, a koji se u suvremenosti gube. Eto, studije ukazuju da nekoć trkački neprikosnoveni Nijemci više nisu dominantni. Na čelu su oni za koje se tumačilo da se previše igraju nogometa, Španjolci. Čak i Hrvati, koji su oduvijek tretirani kao tehničari ali lijeni, po tim istraživanja trče više, odnosno, bolje (jači ritam) od Nijemaca.
Postoji, međutim, jedna kvaka. Ta istraživanja odnose se na lige, a u njima igra mnoštvo stranaca, što relativizira rezultate. Kod nas smo skoro pola - pola, u Engleskoj ih je više od domaćih, u Italiji i Španjolskoj slično. Još jedan pokazatelj globalnog razvoja svijeta, posljedica mijena koje značajno mijenjaju (i) kriterije nogometa znanih iz 20.stoljeća. Jesu li sve te promjene definirane za idućih nekoliko dekada? Dojam je da je teško prognozirati što će biti i za deset godina jer upravo je poplava globalnog kapitala u tijekove nogometa sve dugoročno svela na kratkoročno. Mijene su sve češće i uglavnom stalne. No, nisu u svim aspektima nogometa. Evo jednog od primjera…
Podosta se i u nas afirmirala teza kako je danas u ekspanziji nogomet bez pravog centarfora. Kao, vrijeme visokih sidruna ili stamenih razbijača obrana je prošlo. To uglavnom govore oni koji su trenutno bez takvih profila igrača. Možda je samo jedan trener svojom voljom to učinio, i to je onaj zbog kojeg su i drugi počeli fantazirati da klasične devetke nisu potrebne. Guardiola je imao Messija u Barci i s generacijom Xavija, Inieste, Piquea i drugih osvojio je sve živo. Guardiola je s takvim stilom kasnije neuspješno prolazio u Ligi prvaka s Bayernom i Cityjem…
Kako se nogomet mijenjao, ali i ponavljao ciklički, potvrđuje nekoliko podataka iz povijesti. Prvu Zlatnu loptu 1956. osvojio je engleski veznjak Stanley Matthews. Bio je visok 174 centimetra. Slavni francuski napadač Raymond Kopa imao je 168 cm kao i jedini igrač koji je postigao četiri gola u finalu Kupa prvaka/LP Ferenc Puskas. Bilo je potom više dekada kada se smatralo da samo fizički snažni i visoki igrači mogu doprinijeti trofejima, no upravo je Španjolska, sa slavnom generacijom Inieste, Xavija i drugih preokrenula te doživljaje u tzv. modernom nogometu. Znači li to da veliki dečki više nisu u modi? Naprotiv. Tko ih ima ili može dovesti neće štedjeti. Nakon što su Crouch (201), Koller (202) i drugi djelovali kao slučajevi i nezgrapni igrači svoje ere, uslijedili su oni koji su uz visinu imali tehničko znanje. Recimo, Ibrahimović (195), Džeko (193), Giroud (192) ili Mandžukić (190) bili su ili jesu pokazatelji poželjnosti prave devetke u rosteru. Danas su mlađi kao Halland (191) predvodnici nove generacije i potvrda da klasične devetke nikad neće biti demode. Baš suprotno…
Ograničen domet
Hrvatska je ostala bez Mandžukića, pa se odjednom i u nas razvila teorija da nam nisu nužni pravi centarforovi. To iz razloga što u nekoj fazi nemamo klasnu devetku ili mislimo da nisu dobri oni kao Petković (192) ili Budimir (190). Mit o lažnim devetkama u nas je odmah kao teorija relativiziran čim je sad bljesnuo Roko Šimić (187) ili u domaćem okviru Beljo (195). Suština je priče da je ključno koliko je netko dobar igrač i u kojem stilu igre, ali da u svakom slučaju momčad koja nema profil klasične devetke u rosteru jednostavno nije kompletirana, a kao takva je i ograničenog dometa...