Ljudi su nas dočekali na aerodromu, pa onda i ispred hotela. Na utakmice smo se vozili kroz masu navijača, stajali su i mahali. Imaš osjećaj kao da igraš finale Lige prvaka, a ne prijateljsku utakmicu! Svi smo bili iznenađeni, suigrači su sve to proživjeli dosta emotivno, jer mogli su osjetiti koliku podršku Palestina ima diljem svijeta. Ili, eto, barem u Baskiji. Veliki su to trenuci za sve Palestince, posebice za igrače. Palestina je odigrala svoje prve utakmice u Europi, a s obzirom na današnju situaciju, to je mnogo više od nogometne igre. Bio je to poziv na mir i solidarnost.
Muhamed Alghoul (29), potpisnik uvodnih redaka, iz prve ruke svjedočio je povijesti palestinskog nogometa. Veznjak islandskog Keflavika, koji je prošao mlade uzraste Lokomotive i Dinama pa ga je put, između ostalog, vodio u Dubravu, Hr. Dragovoljac i Jarun (i stekao nadimak Muha), po prvi je put odjenuo dres Palestine, s kojom se zaputio u Bilbao i Barcelonu. Palestinci su zaigrali protiv Baskijske države (0:3) na San Mamesu pretprošle subote, pa tri dana kasnije odmjerili snage s Katalonijom (1:2) na Montjuicu. Alghoul je ušao s klupe zadnjih 10-ak minuta.
- Znali smo da rezultat nije primaran, čitav turnir ustvari je pokret za potporu Palestini. Osjećaj? Nešto neopisivo. Na San Mamesu je bilo 51.400 ljudi u izrazito prijateljskoj atmosferi. Čak su više navijali za nas! Nagrađivao se svaki potez, svaki udarac. Moglo se osjetiti koliko je ljudima stalo, koliko im je drago što je Palestina ovdje. A ni Baskija baš ne igra svaki dan, odnos sa Španjolcima takav je kakav jest, pa je i to pridonijelo atmosferi - nastavlja Alghoul, koji je rođen i odrastao u Hrvatskoj, a otac mu je iz Gaze.
- Nastupao sam za mlade reprezentacije Hrvatske sve do U-21 kategorije. Tada nisam razmišljao o Palestini. Nadao sam se da će mi karijera ići u jako dobrom smjeru, da ću biti na vrhunskoj razini, dovoljnoj za igre za Hrvatsku. No, ja sam bio u nižim ligama, a u reprezentaciji igrači Reala i Barcelone. Počeo sam shvaćati stvari i razmišljati realno, te zaključio da se trebam okrenuti drugim korijenima. Samo sam jednom bio u Palestini, ali sigurno da imam neke osjećaje, otac je od tamo, a njegova braća i dalje u Gazi. Situacija? Neizvjesna i varljiva, no dobro su.
Muha je odrastao u Zagrebu s majkom, ocem i mlađim bratom Halidom koji je godinama glavni igrač Jaruna.
- Živjeli smo u Folnegovićevom naselju i na Borovju. Školovao sam se u Ugostiteljsko-turističkom učilištu na Utrinama, no obrazovanje sam prilagođavao nogometu. Moj put počeo je u Nuru kraj džamije, a izabrao samo ovu školu samo zato što se nalazi na potezu do Kajzerice, pa sam mogao samo produžiti na trening. I zainteresirala me, tako da sam dobro pogodio!
Zahvalan je što ga u karijeri prate velika imena.
- U Lokosima me trenirao legendarni Jozo Bogdanović, u Dinamu Jozo Bandić, to vam je ona generacija Šunjića, Fiolića, Brodića, Bočkaja, Drožđeka... I danas sam s njima u O.K odnosima. U U-19 Hrvatske pozvao me Ferdo Milin, u višim kategorijama nastupao sam pod Nenadom Gračanom. Bili su tamo Mario Pašalić, ako se dobro sjećam i Duje Ćaleta-Car, pa Ante Ćorić, Josip Radošević, Filip Dangubić i ta ekipa od koje se puno očekivalo. Imam sreću da sam u Dubravi mogao raditi pod Danijelom Pranjićem, s Jerkom Lekom u Jarunu... A u švicarskom niželigašu Dietikonu trener je bio Joao Paiva, koji je igrao za U-21 Portugala i bio kapetan Cristianu Ronaldu, Raulu Meirelesu... I sadašnji moj trener, Haraldur Freyr Gudmundsson, veliko je ime na Islandu s više od 100 nastupa za reprezentaciju.
Kaže, jednom je posjetio Gazu, no slabo se sjeća.
- Bilo je to 1998., imao sam samo dvije godine, tako da grad poznajem samo preko fotografija. Prekrasne plaže, pa zgrade odmah pokraj... Tata je kao 18-godišnjak došao u Jugoslaviju. Prvo je bio u Beogradu, krenuo je rat i radio je kao izvjestitelj Al-Jazeere. Taj posao vodio ga je u Sarajevo, Split, Zagreb, ma svuda. Na kraju je odlučio ostati u Zagrebu. Oduševljen je što sam zaigrao za Palestinu, zvali su ga mnogi prijatelji, raspitivali se je li to njegov sin u reprezentaciji. Tata je pod stresom, naravno da se to manifestira i na nas, tako da mi je drago što je jako sretan.
Na kraju utakmice nosio je i posebnu zastavu.
- Pisalo je "Hvala Baskijskoj državi". To je zahvala što su nas primili, zahvala na solidarnosti i na tome što zazivaju mir i završetak rata. S tom zastavom prošetali smo u krug iz zahvalnosti na podršci. Što se nogometa tiče, osjetili smo razinu koju bismo dosad vidjeli samo na televiziji. Tu su igrači Athletic Bilbaa, Real Sociedada, Girone. Za Kataloniju su igrali Sergio Gomez iz Sociedada i Marc Bernal iz Barcelone.
Na fotografiji koju nam je poslao, Muhamed nosi crnu majicu na kojoj je naslikan mršavi dječak, ima štake i nogometnu loptu, a iznad stoji natpis "Ratib Abu Kulyak".
- To je ime dječaka, možete proguglati što mu se dogodilo... - kaže Muha, a Reuters piše o 9-godišnjem dječaku koji je u rujnu izgubio majku u izraelskom zračnom napadu, on i sestra su ozlijeđeni, Ratib je podvrgnut operaciji na kojoj mu je uklonjen dio jetre i amputirana noga.
Genocid je odnio nebrojive žrtve, ožalošćeni su i unutar reprezentacije. Ehab Abu Jazar (45), izbornik Palestine, ostao je bez oca, piše The Guardian.
- Nažalost, nastradali su mnogi njegovi prijatelji i članovi obitelji. Zato je još emotivnije vezan za svoj posao, vjerojatno i jedan od najvećih pobornika za prestanak rata. Jedino nogomet ovako brzo može skupiti toliko ljudi istog razmišljanja. Palestinska liga se, mislim, ne igra ove sezone. Čim se situacija pogoršala, nogometaši su gledali kako do Libije, Katra... Što dalje moguće, samo da se maknu. Reprezentacija se okuplja u okolnim državama ili, kao u sadašnjem slučaju, tamo gdje se igraju utakmice.
Alghoul je i prije nekoliko godina, 2021. ili 2022., dobio poziv Palestine, ali priča se nije odigrala zbog nekih administrativnih poteškoća s druge strane. Sada nije bilo problema.
- Bilo je stvarno logično da dobijem poziv. S Keflavikom, u koji me iznova doveo direktor Luka Jagačić, izborili mo prvu ligu. Imao sam 10 golova i 10 asistencija i proglašen sam najboljim igračem. Kako je došlo do poziva? Portali koji prate reprezentaciju raspisali su se o mom uspjehu, kontaktirao me jedan novinar. Rekao je da je izborniku natuknuo moje ime, poručio mu da sam imao vrhunsku sezonu. Zatim je sve išlo brzo. Sada smo na pauzi, islandska liga opet kreće početkom iduće godine, a iduća reprezentativna akcija bit će u ožujku.
Palestina se kvalificirala na svoj četvrti Azijski kup (2027.) u nizu, prvi put nastupili su 2015., najbolji uspjeh im je osmina finala u Katru 2023.
- Sada su bili jako blizu plasmana u treći krug kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, mislim da je čak presudio dvojbeni penal protiv Omana u zadnjem kolu. Taj treći krug naš je kratkoročni cilj, a tajna je želja plasirati se na Svjetsko prvenstvo 2030. Koliko je to realno? Ovisi o ždrijebu, reprezentacije poput Japana i Južne Koreje teško je proći, ali ukupno gledano, nije nerealno. Generacija koja se sada okuplja za četiri godine bit će dovoljno zrela za takav uspjeh. Mnogi dolaze iz ozbiljnih europskih i afričkih klubova, sigurno će nas se nešto pitati. Konkurencija u veznom redu je snažna, glavni je Moustafa Zeidan iz Rosenborga. No, vjerujem da imam mjesto, što će ovisiti o klupskim nastupima - poručuje Muhamed Alghoul i podvlači:
- Nadam se da ću biti u rosteru i nastaviti ovu priču. Čast mi je predstavljati Palestinu, to je moja druga država, a nogometašu nema veće časti od reprezentacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....