Možda je doista najbolje krenuti od suhih podataka, čisto da dobijemo jasniju sliku i diskurs. Možda je priču o Superligi i njezinu (trenutačnom) raspadu najbolje ispričati ispočetka. Jer, ako itko misli da je ovo kraj, grdno se vara. Ovo čak nije bio ni početak. Ovo je bio samo nemušti i nemaštoviti nastavak svega što se u nogometu događa još otkad je Silvio Berlusconi bio u prvom braku. Daleko prije ovoga loptačkog bunga-bunga partyja. I ovo nije kraj. Ovo je samo jedan paragraf u iluzijama pogubljenih multimilijardera, u debeloj knjizi koja kao šlagvort ima uspostavljanje univerzalnog, zatvorenog kartela kakav se "preko bare" ustanovio još sredinom prošlog stoljeća.
Podsjetnik: posljednji klub izvan Liga petice koji je osvojio Ligu prvaka bio je Porto 2004. godine. Od 2005. nadalje svi osvajači LP-a i finalisti - baš čudno - upravo su članovi ili željeni participanti nesuđene Superlige. Od rebrendiranja 1992. te presvlačenja iz Kupa u Ligu prvaka, pravila su se mijenjala do mjere da najveće lige daju najviše klubova. Od 2011. i uvođenja financijskog fair-playa nisu se dirala komercijalna prava, koja su upravo Najvećima - nogometnim marvelovcima - omogućavala veću komercijalnu prednost eliti. Prije manje od tri godine Uefa je blagoslovila formulu po kojoj se uvode veći bonusi na pobjede, a ujedno se dijele i "heritage bonusi", temeljeni na nastupima u LP-u u posljednjih deset godina kako bi se u džepove Neutaživih ulilo još benzina. Nije Uefu u međuvremenu mučila ni činjenica da je engleski Premiership - koji je ionako 1992. vrlo suspektno zbog TV prava prešao na komercijalno-elitistički statut - odustao od konstitutivnog pravila, pa je dopustio da se strani novac disproporcionalno slijeva u klubove koji ionako uživaju povlašteni financijski status Uefina novca.
Nije li europski nogomet, uostalom, davno odustao od "pravila zajednice" pa je, kao prvo, dopustio da u klubove temeljem zakona tržišta ulaze dubiozni oligarsi, multimilijarderski, uglavnom američki kapitalisti ili strateški kapital arapskih mikrodržava? Nije li se uvelo i Bosmanovo pravilo? Nije li, temeljem svega nabrojanoga, došlo do akutnog disbalansa pa je, eto, izuzev poneke iznimke, poput Leicestera, europski nogomet u posljednjoj dekadi prvi put u svojoj povijesti zabilježio prvi njemački treble, prvi talijanski treble, prvi engleski domaći treble, prvi francuski trostruki treble u samo četiri godine, prvi klub koji je Europu osvojio tri puta zaredom u posljednje 42 godine ili prva osvajanja domaćih naslova u Španjolskoj, Italiji i Engleskoj sa 100 ili više bodova?
Nije li bivši predsjednik Uefe Michel Platini suspendiran iz nogometa zbog primanja mita "teškog" dva milijuna dolara od tadašnjeg, još prljavijeg predsjednika Fife Seppa Blattera? Nije li taj isti Platini na Seppov nagovor progurao katarsku kandidaturu za SP 2022., koja je, slučajno, koincidirala s ulaskom katarskog novca u PSG, a to je, pak, dodatno koincidiralo s činjenicom da je Platini jr. dobio lukrativni posao u Burrda Sportu, katarskom proizvođaču odjeće? Nije li, konačno, novi čelnik Fife Gianni Infantino nekidan rekao kako Katar radi čudesne stvari u smislu ljudskih prava (?!), a ujedno ga pravno impliciraju s famoznim Panama Papersima te mora objasniti zašto je Fifinim novcem kupio madrace za svoju kuću u iznosu od devet tisuća funti, ili steper za sedam tisuća, ili smoking za tisuću funti, ili cvijeće za 700 funti, a ili donji veš za 150 funti?
Naravno da jest. I zato slušati o "pohlepi" iz redova tih i takvih ljudi i organizacija doista zvuči groteskno.
Ako ćemo po pravici, cijela priča o Superligi, ili nečemu vrlo sličnom, zakotrljala se još devedesetih godina, upravo s tadašnjim mastermindom Milana Berlusconijem te s "big five" klubovima Engleske, koji su ustanovili Premierligu, kako bi maksmizirali svoju ulogu i time sebi omogućili nejednaku raspodjelu TV prava. Svojevrsni spektar Superlige otad kruži nad europskim nogometom, a sve za što su se zalagali tadašnji superbosovi velikih klubova nekidan su, dakle, vrlo nemušto, bez pravog PR atributa, zakotrljali Perez, Agnelli i tri Amerikanca - Kroenke, Glazer i Henry.
"Ne znam koliko smo svjesni, ali mi sve možemo prodati Europljanima", piše nekidan Michael Baumann za The Ringer. "Američki kapitalizam je moćni kulturološki eksporter. Klinci trče u Nikeicama diljem svakog kutka planeta, McDonald's se na Puškinovu trgu u Moskvi prodavao puno prije pada željezne zavjese, a 1997. je Mihail Gorbačov bio dio Pizza Hutovih reklama. Stoga, zašto Europi ne prodati naš hiperkapitalistički sportski sustav?"
Da, zašto ne? Sigurno su se ideje o formiranju Superlige temeljile na postojanju zatvorenih i hiperprofitabilnih američkih liga - NBA, NHL, MLB i NFL - koje, u ekonomskoj osnovi, funkcioniraju doista savršeno.
- One jesu u neku ruku ekonomska maksima takve vrste postojanja: novac ne ovisi o rezultatu i generira se po unaprijed dogovorenim uvjetima. Ekonomski, doista, to je najbolji model poslovanja - kaže mi i Tomislav Globan s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Krenulo je, eto, devedesetih restrukturiranjem Lige prvaka, a potom i preko iznimno važnog Bosmanova pravila te ulaskom interneta koji je klubovima omogućio širenje svog core biznisa i na druge, dotad neistražene sfere. Klubovi su shvatili moć i monopolistu su, koji je, u biti, bez njih ništavan, počeli vrtjeti rukom. Shvatili su moć. I stvorila se pat-pozicija: Uefa nije mogla bez njih, ali ni klubovi nisu mogli bez Uefe. Upravo se u tome krije "catch"; Deloitte je prije nekog vremena napravio analizu najprofitabilnijih klubova svijeta, i od njih 15, svih 15 našlo se u odabranom krugu onih koji su dobili tu moralno okaljanu, ali lukrativnu pozivnicu Superlige.
Zašto? Iz jednostavnog razloga: analiza Deloittea pokazuje da najveći prihod klubovi ostvaruju putem TV prava i marketinških/sponzorskih aktivnosti, a najmanje putem prodanih ulaznica. I to uglavnom generirajući Uefinu te ligašku raspodjelu. Recimo, Barcelona je 2019. generirala 840,8 milijuna eura profita, Real 757,3, Man. Utd. 711,5, Bayern 660,1, PSG 635,9... U odnosu na 2018. rast je od pet do deset posto. Superklubovi, pak, smatraju da im ta TV prava nisu dovoljna jer primarno troše više, a Uefa - ključno - (zasad) ipak određeni dio zarade prosljeđuje manjim klubovima, "grassroots" programima, ženskom nogometu itd., što smanjuje direktni protok novca do Najvećih i Neutaživih. I to se, bez posrednika, željelo iskoristiti, no činjenica je da za razliku od američkog poimanja sporta, u Europi ipak vladaju tradicionalni uzusi kulturološke pripadnosti.
Naime, budućnost, potvrdit će i Globan, pogotovo u ovom vremenu pandemije ili nakon nje, donosi bezbroj virtualnih mogućnosti. Primjerice, klubovi će vrlo brzo navijačima diljem planeta nuditi mogućnost gledanja utakmica kroz neku varijantu VR iskustva, dakle kroz virtualne naočale moći ćete biti dio spektakla na Bernabeu, Campu Nou ili Old Traffordu. Ti će prinosi dodatno oploditi račune, i definitivno nisu jedini. Društvene mreže, naime, diktiraju budućnost nogometa i postat će sve važnije, koliko se god tradicionalistu u nama okreće želudac. Ali, TV prava - poglavito - kao i prihodi/bonusi kroz participaciju u najvećim natjecanjima kroz buduće vrijeme ostat će ključna stavka.
Upravo stoga ne treba se zanositi da je "nogomet pobijedio".
Istina je da je europski nogomet pokazao svoju žilavost. Europski nogomet, ili europski sport, barem zasad, neodvojiv je od zajednice. Konačno, kako prodati "VR iskustvo" ako je, recimo, stadion prazan, a klub otuđen od vlastitih navijača. Oni trenutačno spadaju pod najmanju stavku prihoda, ali tih 60-ak milijuna eura godišnjeg prihoda sigurno nije zanemarivo, a ujedno diže, odnosno drži kvalitetu samog proizvoda. Nitko neće kupiti ulaznicu ili TV pretplatu za poluprazni ili prazni stadion.
Nogomet se, u prijevodu, ne može tek tako prodati bez esencijalnog začina, bez njegove duše, bez njegovih navijača. Koji nisu esencijalni, ali i dalje umjetno pretvaraju u stvarno.
Ako ćemo realno, pobijedilo je "zlo" koje znamo, što je bolje nego da pobijedi "zlo koje nismo upoznali".
No, budućnost i sve ono što slijedi, od ove nove reforme Lige prvaka (koja, uostalom, donosi ubacivanje u LP onih koji možda nisu ostvarili rezultat u nacionalnim ligama, ali imaju dovoljno jak koeficijent), pa i onih budućih koje se s pravom nakon ovog disidentskog poteza poteza očekuju, bit će nastavak svega čemu svjedočimo od devedesetih naovamo.
Superliga, ili "Superliga", kako god se zvala, u nastajanju je nekoliko posljednjih desetljeća. I svakim danom koji slijedi bit će neizbježna stvarnost. Samo će, vjerojatno, biti zaogrnuta Uefinim plaštem, u želji da se svi namire. Bit će to, međutim, i dalje raslojavanje velikih i malih, bogatih i siromašnih, sa željom da mrvice koje se bacaju putem budu prašina u očima "očuvanja tradicionalnih vrijednosti". Nogomet, barem ovaj europski, sigurno će ostati vezan uz zajednicu, "franšize" se neće seliti kao po SAD-u, no svojevrsno zatvaranje elitnih natjecanja bit će sve izraženije.
KOnačno, nova izglasana reforma Lige prvaka ide upravo u tom smjeru. To je, uostalom, put koji se na velebnim europskim, nogometnim dvorima krči posljednjih desetljeća. Većima sve više, a malima sve manje, egida je i platforma koja neće iščeznuti ovom "seljačkom bunom". Romantičarska vremena Steaue, Crvene zvezde ili Porta davno su prošla. Ovo je vrijeme novca. Biznis je pojeo nogomet. Dinamo, Atalanta ili netko treći tu su samo kao ukras i podsjetnik. "Dvanaestorica žigosanih" krojit će nogometnu stvarnost sve više i više, samo ovaj put, kao i dosad, uz blagoslov majke Uefe. Što god tko o tome mislio.
Komentari (0)
Komentiraj