Nogomet je, znano je to dobro, momčadska igra. Ali, nitko nikad, na najvišoj razini natjecanja, nije za neku momčad značio toliko kao Diego Armando Maradona za reprezentaciju Argentine na SP 1986. u Meksiku. Nitko nikad... Uoči natjecanja, Argentinu je malo tko vidio čak i u onom širem krugu favorita za osvajanje naslova, bila je to momčad iz koje je teško bilo nabrojati petoricu nogometaša. Uz Maradonu.
A na velikim natjecanjima, na tom teškom turnirskom nadmetanju svakih nekoliko dana protiv najboljih, u pravilu su do kraja dolazile uigrane momčadi. Jer, pojedinci su se nakon nekoliko dobrih partija obično 'ugasili', što je i logično, jer nisu imali adekvatnu pomoć sa strane. I sva su ta nepisana pravila pala u vodu u Meksiku, Maradona je doslovno dovukao Argentinu do svjetskog naslova, potvrdivši sve dotad ispisane epitete o izvanzemaljskoj nadarenosti i virtuoznim vještinama...
Četiri godine ranije, na SP u Španjolskoj, Argentina je natjecanje okončala u drugom krugu, ne osvojivši ni bod u četvrtfinalnoj skupini s Italijom (1:2) i Brazilom (1:3). Talijan Claudio Gentile zauvijek će biti zapamćen u nogometnoj povijesti po silnoj grubosti, na tom je SP baš pretukao najprije Maradonu, potom i Brazilca Zica, no na obje je utakmice prošao samo sa žutim kartonom. Ondašnja su pravila zapravo štitila grubijane i crveni je karton igrač mogao dobiti samo za grozni pogibeljni start. Danas bi Gentile prvi žuti karton dobio već na zagrijavanju...
Tada je raspucani Paolo Rossi odveo Italiju do naslova, a frustrirani i razočarani Maradona, u posljednjoj je utakmici u četvrtfinalnoj skupini protiv Brazila, u 85. minuti bio isključen, zbog 'kung fu' starta u međunožje Brazilca Batiste. Bio je to Maradonin način za oproštaj sa SP, uvijek je bio loš gubitnik...
Četiri godine kasnije, SP je trebalo biti održano u Kolumbiji. Ali, zbog ekonomskih i sigurnosnih problema, uvjetovanih erupcijom nasilja u toj zemlji (rat policije i narko-kartela), FIFA je dodijelila domaćinstvo Meksiku. Devet mjeseci prije početka, u rujnu 1985. godine, Mexico City je pogodio katastrofalni potres jačine 8 stupnjeva po Richteru. Bilo je oko 10.000 mrtvih, uništene su bile brojne zgrade i prometna infrastruktura, a procijenjeni troškovi obnove bili su oko četiri 4 milijarde dolara.
Tragedija je, eto, bila uvertira turniru, nogometnom turniru kojeg je obilježio Maradona. I ništa više u nogometnom svijetu nije bilo isto poslije Meksika. Svoj je drugi naslov osvojila Argentina, put do naslova bio je čudesan, a četvrtfinalni okršaj Argentine i Engleske bit će zapamćen kao možda i najznačajnija utakmica u nogometnoj povijesti. U samo četiri minute, naime, vidjeli smo "Božju ruku" i "Gol stoljeća", vidjeli smo oba lica Diega Armanda Maradone, koja su zapravo obilježila cijeli njegov turbulentni život...
Na tom je turniru Maradona zabio pet pogodaka i imao je još pet asistencija za zgoditke. Od 14 golova Argentine, sudjelovao je, eto, u postizanju čak deset. Kao nitko nikad prije njega. A između Španjolske i Meksika, Maradona je promijenio klub, nakon samo dvije godine igranja u Barceloni, za onda golemih 10,5 milijuna USD prešao je u talijanski Napoli.
U Španjolskoj je najprije, nakon tromjesečnog liječenja, prebolio hepatitis, a onda mu je Andoni Goikoetxea brutalnim startom slomio gležanj, u finalu Kupa kralja 1984. bio je to povod za masovnu tučnjavu između igrača i dužnosnika Barcelone i Athletic Bilbaa. Ali i okidač za Maradonin odlazak u Napoli, rodno mjesto "catenaccia" i dom Maradonina neprijatelja sa SP 1982. godine, Claudia Gentilea. Na jugu Italije El Diego se odmah snašao, svi su ga obožavali, osjećao se voljeno i cijenjeno. Igrački je odrastao i u naponu snage dočekao je SP u Meksiku...
Argentina je, uz brojne teškoće, prošla kvalifikacije, a ni prijateljske utakmice uoči turnira nisu nudile optimizam. A teški je udarac reprezentaciji zadao legendarni srednji branič Daniel Passarela uoči startne utakmice s Južnom Korejom, napustivši momčad jer nije mogao otrpjeti da mu je izbornik Carlos Bilardo uzeo kapetansku vrpcu i stavio je na ruku Maradoni...
I već je ta prva utakmica pokazala da je tada 25-godišnji Maradona apsolutno sazrio kao čovjek i kao igrač! Korejci su ga „talijanski” tukli od prve minute, ali on nije reagirao, frustraciju je zadržao u sebi i bio je čelično odlučan da se suparniku osveti na jedini i najbolji način – sjajnom igrom i potezima. Završilo je 3:1 za Argentinu, Maradona je bio asistent za sva tri pogotka i jedna je prosječna momčad na samom početku natjecanja udahnula veliko samopouzdanje.
Uslijedio je dvoboj s Italijom u skupini, istinski test za Maradonu i društvo. Nije više kod Azzurra bilo makijavelističkog 'mesara' Gentilea, a Maradona je imao dvogodišnje iskustvo igranja u Italiji i hrabro je odveo momčad u lavlji brlog, na okršaj s aktualnim svjetskim prvakom. Italija je rano povela, ali Maradona je nakon nešto više od pola sata igre zabio za izjednačenje, nadmudrivši talijanskog kapetana Vierchowoda, taj je pogodak bio spoj igračke inteligencije i vrhunske tehničke izvedbe. Rezultatom 1:1 okončana je utakmica u kojoj Talijani nisu imali rješenje za „malog zelenog”.
U posljednjoj utakmici skupine, Argentina je lako svladala Bugarsku 2:0, Maradona je asistirao Burruchagi za drugi pogodak. Argentina je osvojila prvo mjesto u skupini i u osmini finala, u nokaut-sustavu natjecanja (bio je promijenjen sistem natjecanja u odnosu na SP četiri godine ranije), suparnik joj je bio Urugvaj. Bila je ovo posve drukčija, neusporedivo bolja Argentina u odnosu na dva tjedna ranije, brojni su upitnici bili izbrisani i Maradona je bio na čelu momčadi koja se isticala borbenošću i zajedništvom.
U južnoameričkom derbiju susjeda, koje dijeli samo rijeka La Plata, Argentina je pobijedila 1:0. Maradona nije ni asistirao, ni zabio (strijelac je u 42. minuti bio Pasculli), ali je bio prvo ime dvoboja, igrački je vodio Argentinu do teško izborene pobjede u tvrdoj i ne odveć lijepoj utakmici.
A onda je, 22. lipnja 1986.., uslijedila 'majka svih utakmica'! Četvrtfinalni okršaj Argentine i Engleske, pred 114.580 gledatelja na stadionu Azteca u nedavnim potresom ranjenom Mexico Cityju. Igralo se u podne po meksičkom vremenu, kako bi termin najbolje odgovarao gledateljima u Europi. I vidjeli smo nezaboravni dvoboj, čije su tragovi neizbrisivi...
Bio je to prvi okršaj Argentine i Engleske nakon Falklandskog rata, kojeg je četiri godine ranije Argentina izgubila. Odlučnost se mogla opipati u pogledu Maradone i njegovih suigrača tijekom intoniranja himni. Obje su momčadi oprezno ušle u utakmicu, a bolji je dojam nakon prvih 45 minuta ostavila Argentina, no pogodaka nije bilo. A onda se dogodila ta 51. minuta i milijardu puta opisani pogodak Maradone. Rukom...
Na visoku loptu u kaznenom prostoru skočili su omaleni Maradona i vratar Shilton i lopta je završila u mreži, a tuniški sudac Ali Bin Nasser (ah, Fifa – takvu utakmicu sudio je praktički amater!) pokazao je na centar. Istina, teško je bilo vidjeti Diegov rukometni potez gledajući uživo, ali kasnije su snimke gola definitivno pokazale o čemu je bila riječ...
- Prvi pogodak? Pa, malo sam udario loptu glavom, a malo mi je pomogla i - "Božja ruka" - priznao je prevaru nakon utakmice Maradona, izazvavši tako trajni bijes Engleza. A nedavno je rekao i ovo:
- Da, bila je ruka, ali to nisam planirao, jednostavno se dogodilo i u onoj brzini suci nisu vidjeli ruku. Kad je sudac pokazao na centar, osjećao sam se sjajno, bila je to jedna vrsta simbolične osvete Englezima. I opet bih to ponovio...
Bilo je to, eto, jedno lice Maradone, lice sitnog prevaranta iz prašnjavog predgrađa Buenos Airesa, u kojem je odrastao i borio se za svoje mjesto na ovom svijetu. A četiri minute kasnije, vidjeli smo i ono drugo Diegovo lice, lice virtuoza i nogometnog čarobnjaka! Taj je pogodak za 2:0 proglašen "Golom stoljeća"...
Sve je trajalo 10,8 sekunda, toliko je, naime, bilo potrebno Maradoni da s loptom u nogama pretrči 50-ak metara, napravi 44 koraka, uz 12 dodira lopte i da na putu do vrata predribla i naniže četvoricu Engleza, Beardsleya, Reida, Butchera (dvaput!) i Fenwicka, prije nego je zaobišao i vratara Shiltona i poslao loptu u praznu mrežu! Bilo je to nestvarno, neponovljivo...
- Uvijek kad pogledam taj pogodak, ne mogu vjerovati da sam uspio završiti akciju. U kriznim sam životnim trenucima razmišljao da fotografiju tog gola, zajedno s fotografijom kćeri Dalme, jedine koju sam tada imao, stavim iznad kreveta. Jer, to su dvije najbolje stvari koje sam napravio u životu – rekao je Maradona u intervjuu tih godina.
Više od 100.000 ljudi na trenutak je zanijemilo, a onda su svi zapljeskali, tresle su se tribine. I danas bismo satima mogli prepričavati tih 12 magičnih dodira lopte. Apsolutno savršenstvo. Za opis tog pogotka potrebna je barem minuta, a genijalni je Maradona sve napravio za manje od 11 sekunda!
Argentina je bila nezaustavljiva, polufinalni dvoboj protiv Belgije bio je samo odskočna daska za ostvarenje snova i susret s ljepšom stranom sudbine. Belgijce je Maradona pomeo u simultanki, dva pogotka za 2:0 i Argentina je u finalu! Korak do naslova, vječne slave i ulaska u legendu...
A u finalu su, kao gotovo i uvijek, bili Nijemci, tada još Zapadna, ili SR Njemačka. Maradonu je odlično, najbolje do tada na SP, čuvao njegov njemački vršnjak, Lothar Matthäus, ali u utakmicama do finala argentinska je momčad podigla svoju igru na višu razinu i nakon 56 minuta povela je 2:0, strijelci su bili Brown i Valdano. Mnogi bi se suparnici u tom trenutku predali, ali Nijemci... Ne, oni u rječniku nemaju riječ predaja i zgodicima Rummeniggea (74.) i Völlera (83.) sve su vratili na početak! A onda se ukazao On...
Pravodobnim i filigranski točnim dodavanjem, Maradona je u 86. minuti u šansu gurnuo Burruchagu, koji je svladao Schumachera i postavio konačnih 3:2, više se ni Nijemci nisu mogli vratiti u utakmicu! Maradona je poljubio pokal namijenjen svjetskom prvaku i dignuo ga u zrak, na ramenima svojih suigrača! Bio je, dakako, proglašen najboljim igračem turnira, sve je bilo na njegovoj strani, i umjetnički dojam i statistika.
Nikada prije, a ni poslije, jedan nogometaš nije tako obilježio turnir, niti je toliko poboljšao prosječnu momčad. Bilo je vrhunskih igrača prije njega, primjerice Pele i Cruyff, ali oni su bili dio doista sjajnih momčadi. A Maradona je dominirao, bio je posve drugačiji od ostalih i za mnoge je nakon Meksika postao i ostao najbolji igrač svih vremena.
U samo četiri minute dvoboja s Engleskom, Maradona je ispisao svoju kontroverznu životnu priču. Varalica i čarobnjak razotkrio se do kraja pred zrcalom svijeta! Bio je to najbolji sažetak njegova života, svoje je remek-djelo naslikao u najboljem mogućem okruženju. Svijetu je rekao tko je Diego Armando Maradona - onaj koji je sposoban zavarati sve i zločesto zabiti gol rukom, ali i onaj koji svojom vještinom nadmašuje sebe i zabija najljepši gol svih vremena...
Bio je skakač bez padobrana, jurio je strmim usponima i padovima na toboganu smrti. Koračao je nebom, ali i blatnim kaljužama, za njega nisu postojala pravila, živio je s dva para poderanih hlača, ali i s kolekcijom luksuznih satova i svilenih košulja.
I bio je svoj i autentičan u tim kontroverzama i kontradikcijama, činio je Argentince ponosnima, ali gdjekad su njegovi postupci tjerali na sram i čuđenje. No, Argentinci kažu: nema veze što si napravio sa svojim životom, važno je što si napravio za živote svih nas Argentinaca! A napravio je neopisivo mnogo, vratio je naciji samopoštovanje i vjeru. Maradona je bio više od nogometa...