Hrvatska reprezentacija u futsalu u studenom je prošle godine ispala od Češke u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2021. u Litvi. Nakon što je s izabranom vrstom promašio i treće uzastopno veliko natjecanje, čelnici HNS-a odlučili su se zahvaliti na suradnji izborniku Mati Stankoviću, koji je za kormilom najboljih hrvatskih malonogometaša bio od 2010. godine. U prosincu je izbornik službeno postao Marinko Mavrović, 51-godišnji Zagrepčanin, bivši reprezentativac Hrvatske, malonogometna igračka legenda, bivši izbornik U-19 i U-21 vrsti te dugogodišnji Stankovićev pomoćnik.

Kako ste...

- Kako prije nisam imao prilike, prije svega želim svim čitateljima SN, svima u Hrvatskoj, poželjeti ljepšu novu godinu, pogotovo ljudima u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, kojima je sada podrška najpotrebnija - prekinuo nas je Mavrović već pri prvom pitanju.
Nije kurtoazija, stekao je Mavrović na tom području puno sportskih prijatelja tijekom godina i sve što se dogodilo dosta ga je pogodilo, ali u isto vrijeme i napunilo optimizmom. Reakcija brojnih ljudi koji su pohitali pomoći nije ga ostavila ravnodušnim.

- Radio sam kao trener u zagrebačkim klubovima Promet Orkanu i Nacionalu, bio sam kratko u Petrinji, pa u Alumnusu, Squareu iz Dubrovnika, Splitu, Aureliji iz Vinkovaca, Uspinjači. I bio sam u Puli. Znači, ukratko, po cijeloj Hrvatskoj. Sretan sam kad danas gledam koliko su ti klubovi napredovali - sažeo je Mavrović svoj trenerski radni vijek.

IVAN PERIC/CROPIX

Je li bio nesiguran kad mu je ponuđena izbornička funkcija?
- Funkciju izbornika Hrvatske nitko ne može odbiti! Cijeli život sam u sportu, od prve godine otkako smo krenuli s futsalom u Hrvatskoj, pa, evo, do zadnje, ja sam tu. Već s 23-24 godine znao sam da ću se u životu baviti i trenerskim poslom. Najveća čast u karijeri je svakako biti hrvatski reprezentativac ili izbornik hrvatske vrste. To je vrh, dokaz da si uspio u svom poslu, a ja sam sada ostvario i drugu od te dvije uloge. Kad me zvao predsjednik Komisije za mali nogomet Ile Topuzović da ću biti kandidat za novog izbornika, naravno da sam odmah pristao.

Igrače znam u dušu

Rezultat koji ga je katapultirao u orbitu bilo je srebro na Europskom prvenstvu do 19 godina 2019. Mavrović je kao izbornik s mladom vrstom napravio sjajan rezultat, stigao do finala, gdje je bolja ipak bila moćna Španjolska (1:6).

Marinko Mavrović naslijedio je Matu Stankovića

IVO RAVLIĆ/CROPIX

- Napravili smo veliku stvar. Sam plasman na Euro je velika stvar, napravili smo nešto više, stvarno je to nevjerojatan uspjeh. Nadam se da se varam, ali ne vjerujem da se tako nešto ikad može ponoviti. Uvijek treba biti optimist, no, ako smo realni, pogledamo li samo kakva su to financijska ulaganja u tradicionalno jakim državama u futsalu poput Španjolske, Rusije, Portugala, Italije, pa sada u novim silama kao što je Francuska, bit će nam jasno koliko će takav uspjeh biti teško ponoviti.

Koje su još Mavrovićeve reference da postane novi izbornik?
- Desetljećima sam dio futsal priče u Hrvatskoj, dugo godina bio sam pomoćnik izborniku Stankoviću, sve naše igrače već jako dugo poznajem. Znam ih u dušu, znaju i oni mene, moj način rada, tako da neće biti ni problema s prilagodbom. Naravno da nam je potrebna i nova energija, mladi ljudi, zato sam za svog pomoćnika izabrao Duju Maretića, koji radi fenomenalan posao u Olmissumu. Kad gledam njegov entuzijazam, kao da gledam sebe kad sam počinjao s trenerskim poslom. Mislim da će on donijeti tu novu snagu koja je našim igračima potrebna.

Zajedništvo je ključno

Koji su prvi koraci?
- Ključno je da napravimo zajedništvo u momčadi. Nema u igri puno filozofije, naši stariji igrači poput Novaka, Marinovića, Jelovčića, Sutona, Luketina... o ovoj igri sve praktički znaju, nema tu previše tajni. Starijima trebaju mlađi zbog fizike, mlađima treba iskustvo starijih i tu treba pronaći koheziju. Moramo se svi zajedno resetirati, krenuti otpočetka i onda se nadam da ćemo doći do rezultata.

Postoji li u Hrvatskoj uopće dovoljan broj igrača za nekakav ozbiljniji, širi izbor?
- Imamo mi dovoljan fond igrača, njih 30-ak koji će se tu vrtjeti. Nemamo puno vremena, već 27. siječnja počinju nam kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2022., igramo s Albanijom u Varaždinu, a start nam je jako bitan kako bismo dignuli atmosferu u momčadi.

Novi je sustav kvalifikacija za EP. Osam je skupina s po četiri reprezentacije, koje igraju svaka sa svakom kod kuće i u gostima. Osam pobjednika skupina direktno ide na Euro u Nizozemskoj, kao i šest najboljih drugoplasiranih vrsti. Sedma i osma drugoplasirana reprezentacija igrat će play-off za Euro. Hrvatska je, pak, nositelj u skupini s Ukrajinom, Albanijom i Danskom.
- Ne smijemo bježati od odgovornosti, bolji smo od Albanije i Danske, a što se može dogoditi, to dragi Bog samo zna. S odličnom Ukrajinom možemo odigrati dvije ravnopravne utakmice. S njima smo li-la, Ukrajinci su blagi favoriti. Tri dana nakon Albanije gostujemo u Danskoj i jako je bitno da u te dvije startne utakmice ostvarimo pobjede.

Mavrović naglašava:
- Ostavio je trag taj poraz od Češke i zato je ključno da vratimo atmosferu. Hvala Bogu, nitko od starijih igrača nije se oprostio ni najavio oproštaj od reprezentacije. Smatram da u njima ima još želje, volje, snage i znanja, da ta naša zlatna generacija još nije rekla svoju zadnju riječ, da još ima ulja u svjetiljci. Oni su i dalje naša pokretačka snaga, ali više ne mogu bez mladih igrača. Morat ćemo starijima skraćivati minutažu, dizati je mlađima. I odsad suparnike pokušavati lomiti kroz ritam. No znanje i volja kod starijih igrača da nastave dalje u reprezentaciji nisu upitni.

Kratka rotacija godinama se spominjala kao veliki problem Hrvatske. Znači, taj dio križaljke trebao bi biti riješen?
- I Mato je sigurno pokušavao doći do više rotacija, ali značaj utakmica i sama postavka na terenu njemu su govorile drukčije. No, pokazalo se da tako više dalje ne možemo. Moram promijeniti taj sustav, a vrijeme će pokazati je li to bilo dobro ili ne. Znam koliko ti dečki mogu i sigurno je da će imati moju punu podršku. I isto je tako sigurno da će nam rotacija biti puno veća i da će nam baza biti ritam.

Mavrović pojašnjava:
- Bavimo se sportom koji je toliko anaeroban i fizički zahtjevan da kad igrač tijekom utakmice uđe ‘’u crveno’’, povratka mu više nema. “Zakiseliš se” i gotovo je. Zato moramo mijenjati način igre.

Dobra suradnja

Neki, između ostalog i zbog toga, smatraju da je era Mate Stankovića na klupi hrvatske reprezentacije trajala predugo.
- Uvijek idu priče kad je rezultat loš. S Matom sam imao jako dobru suradnju i gledam ga upravo kroz prizmu tih deset godina. Sjećam se kad je preuzeo reprezentaciju, odnosa HNS-a prema nama tada i sada. Sjećam se da je Mato sam tražio sponzore, od svog Dubrovnika, Konavala pa do Slavonije, kako bismo odigrali što više utakmica sa što jačim reprezentacijama. Da bismo postali konkurentniji. I digli smo se, osvojili Mediteranski kup 2010., bili četvrti na Europskom prvenstvu 2012., pa dvije godine kasnije u četvrtfinalu u Belgiji ispali od kasnijeg prvaka Italije izgubivši 1:2, odigrali vrhunske utakmice sa Španjolcima, Rusima, Irancima, svim tim velikim silama. Bili smo i u Srbiji na Euru 2016. Moramo znati da je svaki odlazak na europsko ili svjetsko prvenstvo sam po sebi uspjeh.

Ponovno, dosta ljudi u i oko hrvatskog futsala ima drugačiji pogled. Snagu hrvatske reprezentaciju smatraju ipak nešto većom.
- Nerealni smo. U nekim stvarima se precjenjujemo, a u nekim podcjenjujemo. Mi smo reprezentacija koja nije u samom svjetskom vrhu! Sigurno se dugoročno ne možemo nositi sa Španjolcima, Rusima, Portugalcima, koji nam nikako ne leže, pa je tu Italija, da ne govorim o ostatku svijeta, Brazilu, Argentini, Iranu. To su velesile! Mi smo, ajmo tako reći, druga jakosna skupina. Naravno, možemo postizati uspjehe, samo moramo biti svjesni gdje smo.

No, gledajući pojedinačnu kvalitetu igrača, Hrvatska je dio elite?
- U Španjolskoj od naših igrača igra samo Dario Marinović, u Rusiji, jednoj od te dvije najjače europske lige, nemamo nijednog igrača. Franco Jelovčić je u Belgiji, imamo nekoliko igrača u slabijim talijanskim klubovima. Kad bi naši igrači bili baš top topova, onda bi igrali u najjačim europskim momčadima. Nije baš sve tako kako se priča i piše. Eto, priča se da je naša liga među pet najboljih u Europi. Realnost je da 70-80 naših igrača životari, a i naši klubovi životare. Igrači imaju profesionalne obveze u klubovima, a imaju stipendijske ugovore. Od prosječne plaće u Prvoj ligi kod nas se ne može živjeti. Igrači sami sebi plaćaju doprinose, koji su iznimno veliki. Ni klubovi nisu profesionalni pa te kao takvog ni država ne može gledati, sve to vuče jedno drugo.

Zašto hrvatskih igrača baš i nema u najjačim ligama?
- Problem je lobi, naš nije jak, za razliku recimo od brazilskog. Mićo Martić je, recimo, puno pomogao plasmanu naših igrača na inozemno tržište, jer njega poznaje cijeli futsal svijet, između ostalog i kroz Futsal Planet, internetsku stranicu koju je davno pokrenuo. Naši reprezentativci sigurno mogu igrati i imati pristojnu minutažu u najjačim europskim ligama, no konkurencija je velika, pogotovo zbog brojnih igrača iz Brazila.

Ima li futsal kao sport prostor za napredak, za podizanje svoje atraktivnosti, popularnosti?
- Budući da je futsal najrasprostranjeniji sport na svijetu, trebali bismo probati doći do Olimpijskih igara. Mislim da bi nakon toga futsal doživio eksploziju. Što se pravila tiče, mislim da se ne štiti dovoljno napadače, da se pušta vrlo čvrsta igra. Mnogo je duela gdje suci zažmire, upravo zbog bonusa. Pravi majstori nisu dovoljno zaštićeni. Promijenio bih i pravilo vezano uz golmana-igrača. Mislim da je to za gledatelje iznimno dosadno jer takva momčad nema težnju igrati prema naprijed, već samo čuva rezultat. Uveo bih, recimo, pravilo da se samo zadnjih pet minuta smije igrati s golmanom-igračem i to jedino ako je neriješeno ili ako gubiš. Ne znam, možda bi to pomaklo nešto na bolje.

Koje bi konkretne poteze trebalo povući u hrvatskom futsalu da svima bude bolje?
- Mislim da u HNS-u sada sjedi garnitura koja ima veliku želju da se sve pokrene. HNS sada pokušava pokrenuti jedinstvenu kadetsku ili juniorsku ligu. Išlo bi se samo s jednom kategorijom, da se klubovi financijski previše ne preopterete. Da se mene pita, ukinuo bih dvojne registracije. Zašto? Evo, primjer moje srebrne U-19 generacije. U najboljoj momčadi Eura bili su Josip Jurlina, koji danas igra u prvaku Olmissumu, i Fran Vukelić. Znate li gdje je Vukelić sad? Igra veliki nogomet u drugoligašu Kustošiji. Mi smo tako izgubili jednog kvalitetnog dečka. Naravno da će probati u velikom nogometu, to je normalno, veći novac se vrti, možeš si riješiti životnu egzistenciju, ali želio bih da ti igrači osjete da mogu dobro živjeti i od futsala. Imamo primjer Marinovića, koji je počeo u velikom nogometu i došao blizu Prve lige, pa igrom slučaja došao do malog i napravio europsku karijeru. Imamo Tihomira Novaka, koji je bio u Dinamu, pa smo dobili vrhunskog igrača futsala, Josip Suton igrao je za Zrinjski… Bilo bi bolje kad bi igrač do 18-19 godine igrao usporedno veliki i mali nogome, pa onda morao odlučiti hoće li ostati u velikom i vjerojatno igrati po nižim ligama ili će pokušati napraviti ozbiljniju karijeru u futsalu. Ne bih ih baš stavljao pred zid, ali šteta je što takve igrače gubimo, jer većina njih bi u futsalu napravila veće karijere.

Nije upitno da se dižemo

Mavrović je od početka u hrvatskoj futsal priči, već skoro 30 godina. Idu li uopće stvari nabolje?
- Dižemo se mi iz godine u godinu, to nije upitno. Kod nas su dvorane pune, od Dubrovnika preko Futsal Dinama i Bad Blue Boysa, Makarske, Vrgorca, Kohorta je podržavala Osijek… Ljude futsal zanima. I liga nam se digla, bivši reprezentativci ušli su u trenerske vode i to je ono što nam je prije nedostajalo. Nismo imali trenersku struku. Prije su treneri uglavnom bili vlasnici klubova, ljudi koji se ovim sportom nisu nikada bavili. I bilo je teško, mi igrači smo se sami učili. No, sada imamo puno više vrhunskih trenera i liga nam taktički raste. Imamo problema s tehničkom izvedbom jer nam bolji igrači odlaze van, ali taktički jako puno sazrijevamo.

Kad kaže ‘’vrhunski treneri’’, misli li baš vrhunski?
- Duje Maretić je dvije godine u Splitu radio s Victorom Acostom, Kujtim Morina i ja smo u Nacionalu radili s Tiagom Polidom, prije toga s Pulpisom Mendezom u Prometu Orkanu, mladi Antun Bačić bio je u Španjolskoj na edukaciji… Radi se o top trenerima. Matija Đulvat iz Futsal Dinama je izbornik Švedske, Mićo Martić, pionir hrvatskog futsala, radi čudesan posao s Finskom. Ide nabolje, stvarno ide. Da ne zaboravim Jakova Ungarova, koji svake godine u Alumnusu ostane bez četiri-pet igrača i stalno uspijeva ostati u 1. ligi. Uspijevaju isključivo radom. Pa Teo Strunje, također. Eto, to mi je najgore, kad ovako nabrajam sigurno ću nekoga zaboraviti...

Vratimo se još malo na Stankovića. Dugo ste surađivali, pa tražimo odgovor iz prve ruke, dugogodišnje Stankovićeve desne. Kakav je bivši izbornik stručnjak?

- Kakav je trener? On je naš najuspješniji trener! Čovjek koji je osvojio najviše klupskih prvenstava Hrvatske, čovjek koji je osvojio Afričko prvenstvo s Libijom, koji je napravio lijepe rezultate s reprezentacijom Hrvatske. A kakvo drugi imaju mišljenje o njemu, apsolutno je nebitno! Netko će reći da je dobar, netko da ne valja, ali kad svi o tebi govore da si najbolji, onda se tek trebaš zabrinuti. Svi moramo krenuti sami od sebe, svi imamo i mane i vrline. Moramo početi gledati malo pozitivnije. I biti realniji. Ne mogu ne spomenuti naše rukometašice koje su napravile vrhunski rezultat i koje su pokazale na koji način sportaš mora razmišljati. Svi od njih i izbornika Nenada Šoštarića jako puno možemo naučiti. One su primjer kako se grupa ljudi treba ponašati kada igra za reprezentaciju. Sve svoje probleme moraš maknuti sa strane jer imaš privilegij igrati za svoju državu. Na sportskom polju predstavljaš državu za koju je netko dao svoj život. To je nevjerojatna čast.

Za kraj je želio naglasiti:
- Ovaj katastrofalni potres još nam je jednom pokazao koliko nam u Hrvatskoj nedostaje zajedništva sve dok se ne dogode loše ili dobre stvari. Mi smo fenomenalni kad je sve super ili kad zagusti. Tu pokazujemo zajedništvo, ljubav, nevjerojatnu želju za pomoći drugome. No, kad sve ide nekim svojim ustaljenim tokom, onda smo dosta okrenuti sami sebi. Mislim da na tome moramo svi zajedno poraditi.