Ah, što vas to čudi, pa i šef klinike u Clevelandu, jednoj od najboljih bolnica na svijetu, je Hrvat.
Rečenica je to koja je u startu odala skromnost. Prizemnost čovjeka na vrlo prestižnoj poziciji. Dr. Niko Mihić (67) nakon nešto više od dvije godine vraća se u madridski Real, izvijestili su španjolski mediji, i bit će šef Realove liječničke službe. Što je bio i od 2017. do 2023. godine. Tada su Španjolci pisali da je dobio otkaz zbog pogrešnih dijagnoza u slučaju Judea Bellinghama i Arde Gülera, a Mihić je odlazak objasnio ovako:
- Sedam godina živio sam i radio kao da sam 25-godišnji nogometaš, a ne 40 godina stariji doktor. Posao me motivira, ali u Realu je ipak došlo do zamora jer ritam je nevjerojatno naporan. Güler? U dobrom smo odnosu, volim ga i stalno smo u kontaktu. Moj odlazak nema nikakve veze s tim, mediji su to pogrešno protumačili i povezali - poručio je.
A prije dvije i pol godine, kada je u Zagreb došao na međunarodni simpozij sportske medicine "Pokaži srce", pričao nam je kako izgleda Realov svijet i kako je on došao do toga.
- Dijelom treba imati sreće. Znate kako kažu golmani: moraš imati sreće da budeš dobar i moraš biti dobar da bi imao sreće. Eto, tako sam i ja bio dovoljno dobar i imao sam sreće - pričao nam je jednako skromno, pa nastavio:
- Ja sam u Kanadi specijalizirao hitnu pomoć i kad smo se preselili u Španjolsku, počeo sam raditi u Hitnoj i otvorio svoj ured, vodim executive health. Među pacijentima koji su mi dolazili bili su Florentino Perez i Zinedine Zidane. Netko me preporučio i jednoga su me dana pitali bih li htio doći u Real. Odmah sam prihvatio, pa tko bi na takav poziv oklijevao?! A zašto su izabrali baš mene, treba pitati njih.
No, nagađa koji je razlog:
- U sportskoj medicini vide da su neki liječnici za mišiće, neki za tetive i tako, a htjeli su čovjeka koji ima opširnije znanje. A u hitnoj pomoći moraš znati o svemu. Ne do detalja, ali vidiš sve.
A dolazite li na utakmice?
- Na svaku, apsolutno.
Na klupi ste?
- Ne. U Realu radi 78 zdravstvenih radnika, od čega devetero liječnika, a dva liječnika sportske medicine su na klupi. Ja sam gore (u loži, nap. a.).
Samo malo, u Realu radi 78 zdravstvenih radnika?!
- Da, za 27 selekcija nogometnog i košarkaškog kluba, od 12 godina do seniora. To je više od 800 sportaša.
I vi ste u kontaktu i sa sportašima ili samo sa svojim liječničkim timom, čiji ste šef?
- I izravno sa sportašima. S Modrićem sam se vidio svaki dan.
I on se susreo s pitanjima o tajni Lukine dugovječnosti.
- Igrat će koliko god želi, haha! Pitaju me za tajnu Lukine dugovječnosti, ali on je kao film "Biti John Malkovich". To je on i ne može biti drugog Luke Modrića, jedinstven je.
Je li u tome važnija genetika ili rad?
- Teško je reći što je važnije. Mi Hrvati smo ratnici, borbeni smo, ali Luka ima svoj neopisiv talent i trud.
I, kakav vam je radni dan?
- Prije svakog treninga i utakmice imamo kolegij zdravstvene ekipe i prezentiramo stanje igrača. Najprije sastanak s fizioterapeutima pa s liječnicima pa s trenerima, i svaki je pristup personaliziran jer ovisi o utakmici, eventualnoj ozljedi koju sportaš vuče... Sve razradimo do detalja. To je jedini način da pobjeđuješ velike utakmice toliko godina. Mi, kao medicinska služba, možda imamo jedan posto doprinosa tim pobjedama, možda pola posto, nemoguće je znati. Mi smo nužno zlo, najbolje je kad nas ne trebaju, ali kad nas trebaju, moramo biti najbolji.
Jedan posto?! Da se niste malo podcijenili?
- Ne znam, nemoguće je to izmjeriti.
Operirate li ponekad igrače?
- Da, ponekad, ovisno o situaciji. Ali uvijek je to timski rad. I uvijek je dobro dobiti drugo mišljenje. Veliki problem je kad liječnik postane presiguran u sebe, moraš uvijek dublje analizirati i ne vjerovati na prvu nego je drugo mišljenje jako važno. Kao u šahu, uvijek razmišljati i o idućim potezima, ne samo o prvom.
Jeste li igrali nogomet?
- Bio sam glavni strijelac u Torontu! Dok sam imao 15 godina. A onda sam se posvetio medicini.
Potom je prepričao svoj životni put:
- Rodio sam se u Zagrebu, u Kukuljevićevoj, kraj malog placa, i živio ondje do petog razreda. Onda smo, 1968. godine, emigrirali u Toronto. Razlozi su bili i ekonomski i politički i religijski, sve skupa. Ne znam koliko su nas potjerali, a koliko smo mi htjeli otići, ali hvala Bogu da je tata bio hrabar da to napravi. A prije više od 20 godina preselio sam se u Španjolsku, oženio sam Španjolku.
Igrao je, kaže, i košarku, i to više nego nogomet. Pa se posebno raduje novom Hrvatu na brizi:
- Znam, Mario Hezonja, izvrstan čovjek. Da, već smo se upoznali i baš mi je drago da ću s njim raditi.
I on je veliki radnik...
- Ne možeš doći na sam vrh ako ne ideš do granice. Ali treba to i balansirati s odmorom, biti mudar. Ja imam osjećaj krivnje jedino ako ne uspijem uvjeriti pacijenta da me posluša. Ali prihvaćam da se to može dogoditi. Eto, i za mene nije dobro da svaki dan jedem burek, ali kad sam u Hrvatskoj, to radim jer obožavam burek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....