NOGOMETNI PREVARANT GODINE Kako je šifra Tollin izazvala paniku u taboru Cristiana Ronalda

Što porezne vlasti zaista znaju o offshore računima Cristiana Ronalda? Iz dokumenata kojima raspolaže Football Leaks, a među njima se nalazi i pregršt mailova Ronaldovih savjetnika, očito je da ovo pitanje jako žulja konzultante portugalskog nogometaša.

Oni se, naime, u toj korespondenciji prečesto vrte oko “Tollina”, a “Tollin” je ime jedne od tri Ronaldove kompanije na Britanskim Djevičanskim Otocima, piše Spiegel, jedna od medijskih kuća udruženih u projekt razotkrivanja operacije pranja nogometnih milijuna u navedenoj poreznoj oazi.

FANTOMSKE TVRTKE

U tom karipskom komadiću raja pod britanskim suverenitetom samo je Ronaldo, prema ovim dokumentima, oprao i osušio 150 milijuna eura. Na sunčanim razglednicama s Djevičanskih Otoka možete saznati da je riječ o državnom savezu 60 zasebnih otoka, stotinjak km od obale Portorika, s jedva 30-ak tisuća stanovnika. Tamnija strana priče otkrit će vam da je u raju otvoreno čak 600.000 tzv. mailbox kompanija, fantomskih tvrtki za čije vam osnivanje trebaju samo dobra volja, 75 dolara biljega i lucidan knjigovođa koji će smisliti kako da vaši milijuni dobiju noge i pobjegnu predatorima iz državne blagajne. Na Djevičanskim Otocima plaća se simboličan porez na prihode “ostvarene u inozemstvu”.

Mehanizam je desetljećima unazad dotjerivan i usavršavan, britanski zakoni i svetost bankarske tajne funkcionirali su kao jamstva diskrecije za plutokrate u misiji skrivanja milijardi (prema grubim procjenama, 50 milijardi dolara progurano je kroz perilicu na Djevičanskim Otocima), ali se projekt opasno nakrivio 2009. godine udarom globalne financijske krize. Mnoge je državne vlade tada počelo žuljati što im milijarde nenaplaćenog poreza klize iz dlanova, odlučile su ući u trag novcu, pa su počele skupljati dokaze i nagrađivati zviždače za povlaštene informacije. Jedan od važnijih zviždača je Football Leaks, koji se hvali da raspolaže raskošnom datotekom ugovora, mailova, screenshotova i svakakvog drugog “blaga” teškog ukupno 1,9 terabajta.

A kako se uopće CR7 zapleo u navodne financijske muljaže?

Savez istraživačkih novinara koji se uhvatio ukoštac s pričom otkriva da je 2014. godina bila prijelomna. Tada su izmjenama i usklađivanjem španjolskog zakonodavstva s regulama EU sportaši izašli iz privilegiranog razreda poreznih obveznika, a Ronaldo je autorska prava na imidž (image rights) odlučio prodati dvama novoosnovanim kompanijama s Djevičanskih Otoka. Golemu transakciju od 75 milijuna eura njegovi su savjetnici ugurali u fiskalnu 2014. godinu, osunčali milijune na karipskom suncu i zatim ih preselili bliže Ronaldovu srcu, na račun privatne švicarske banke.

Gestifute, najveća menadžerska tvrtka na planetu u vlasništvu “superagenta” Jorgea Mendesa, obilježena je kao idejni tvorac operacije. U Mendesovoj “štali” odavno stanuje i Jose Mourinho, kojeg ovi dokumenti terete za utaju 12 milijuna eura. Gestifute očekivano opovrgava navode i prijeti tužbama za klevetu.

Mourinhov slučaj osvjetljava autorska prava na imidž kao ladicu projektiranu za buksanje zarade uz daleko manju poreznu stopu od one koju sportaši plaćaju na ime redovne plaće. Dok na astronomsku plaću u zemljama EU plaćaju 50 posto poreza, dotle im zakon omogućava da zaradu od “image rights” priče knjiže kroz račun posebne kompanije.

Ako je sjedište kompanije u Irskoj, porezna stopa je samo 12,5 posto.

pohlepa Kada je Mourinho napustio Inter i otišao u Real Madrid, pristao je na manju startnu plaću (sa 17,6 na 14,9 milijuna eura godišnje), ali uz malu alimentaciju kraljevskog kluba. Real se obvezao da će treneru uplaćivati 2,3 milijuna eura po sezoni za pravo na korištenje njegova lika u oglašavanju kluba. Cijeli komplicirani aparat različitih pravnih osoba brine o Mourinhovim prihodima od 2004. godine kada je karizmatični “Special One” u Dublinu osnovao tvrtku Multisports Image Management (MIM), povezanu s dvije tvrtke na Djevičanskim Otocima, a s očitim ciljem da izbjegne plaćanje poreza. U praksi bi zatim Mourinhovi privatni sponzori poput Adidasa ili Saudi-Telecoma uplaćivali milijunske honorare treneru na ime oglašavanja, tvrtka MIM platila bi minimalan porez (spomenutih 12,5 posto), ali samo na ostvareni profit u posredništvu između dviju strana, a novac bi na kraju sletio na račun tvrtke na Djevičanskim Otocima. “Serijski kršitelj zakona, onaj tko se jednostavno ne da naučiti”, poentira Spiegel.