Za predsjednika Zorana Milanovića mogla bi vrijediti Churchillova deviza da je uspjeh sposobnost da se ide iz neuspjeha u neuspjeh, a da se pritom ne izgubi entuzijazam. Nevolja je što je Milanovićev entuzijazam veći od želje da kao predsjednik bude mjera razuma i kontrolni štit od HDZ-a - pa mu nisu gadljivi ni udarci ulice kakve je ispalio njegov Ured u svom zadnjem priopćenju.
"Ako je spreman tolerirati nepoštivanje vlastitih odluka i neistinito tumačiti programe za koje postoji pisani trag, što je još spreman učiniti po nalogu učenika Yutela i njihovih šefova?" To je pitanje ministru obrane Mariju Banožiću i javnosti istih podivljalih nota kojima se radikalni svijet devedesetih obrušavao na projekt Yutela, kao metaforu propalih čuvara Jugoslavije - od kojeg će se kasnije ograditi i njegovi tvorci, ali predsjedniku Franji Tuđmanu neće biti zapreka da Gorana Milića pozove i otvori mu vrata za posao na HTV-a - sad stiglo iz pera glasnogovornika Ureda predsjednika.
Javnost je iz njega mogla saznati ono što što ionako zna: premijer i predsjednik su u jako tvrdoj kohabitaciji, Plenković ne voli predsjednika, a ni predsjednik premijera, i ne zna se tko koga više ne... Odnosi su tako našpanani da nema više mjesta ni za stvaranje privida da najviši predstavnici vlasti mogu odglumiti protokolarnu pristojnost.
Plenković i Milanović trebali su zajedno ići na Mirogoj, ali se premijeru nije išlo pa je Banožić "naglo ubacio kao planirani dan obilježavanja za predsjednika Vlade dan ranije". To je naljutilo Milanovića toliko da je strelice natopio najopasnijim otrovom i torpedirao je u javni prostor: Banožić je revidirao odluku ni više ni manje nego pod utjecajem i po nalogu učenika Yutela, tvrdi glasnogovornik Nikola Jelić. Bljak!
Učenik Yutela ne može biti nitko drugi nego glasnogovornik Vlade Marko Milić - rođen poslije Yutela, a sve i da nije, nema niti jednog razloga da ga tako proziva glasnogovornik s drugog brda. Šteta da je Jelić bio tako loš učenik u novinarstvu pa piše priopćenja koja treba čitati nekoliko puta da bi se shvatilo što je htio reći - iako mu valja priznati da je poštenije pisati po diktatu izravno u Uredu predsjednika nego sjedeći u redakciji.
Ako su za dosadašnja šamaranja Milanovića s Plenkovićem, promatrači mogli vidjeti pretjerane, ali legitimne izraze demokracije - kako to izgleda kad predsjednik Vlade i države postanu kerberi jedan drugome, ali i sprečavaju da se institucije osile, sad više ne mogu. Kad se u javni prostor uvede diskvalifikacija po ocu, babi i stričevima, to je kraj.
To nije kritika koja poseže za hiperbolama da bi osnažila svoje stavove nego toksičan diskurs, onkraj dopuštenog, verbalno nasilje, titranje najnižih struna, retorika zbog koje su ljudi devedesetih ostajali bez glave. Upirati prstom u učenike Yutela koji to ni fizički ne mogu biti isto je kao prebrojavati krvna zrnca, ništa manje zloćudno od tvrdnji da je nečija mama bila vojna lekarka ili otišla na drugu stranu.
Dođe li ikad do te sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost koju premijer izbjegava, Milanović može na dnevni red staviti samog sebe. I objasniti zašto je dozvolio takav nemušti uradak iz kojeg teče prijesni, huškački primitivizam.