U situaciji kad se sukob mišljenja znanstvenika s drugim znanstvenicima digao na političku razinu zbog očiglednog razmimoilaženja u stavovima oko toga kakve mjere treba primijeniti da bi se usporilo širenje zaraze i smanjio broj smrti, koji je u više zemalja u EU dosegao vrlo visoku razinu, vrijedno je upozoriti na to kako takva radikalizacija ukazuje na to da neki smatraju da su oni u potpunosti u pravu, dok su njihovi neistomišljenici apsolutno u krivu. Ako se iz ove priče zažmiri na elemente politike i osobnih taština, što vodi isključivosti, pred i jednu i drugu grupu stručnjaka vrijedi postaviti neka jednostavna pitanja.
Primjerice, ako pobornici sve strožih i strožih mjera tvrde kako je potpuno sigurno da radikalne epidemiološke mjere djeluju (iako nije najjasnije što sve traže), trebali bi jasno odgovoriti na pitanje zašto su i tijekom prvog i drugog vala COVID-19 pandemije zemlje koje su imale jako stroge mjere prošle vrlo loše kad je u pitanju broj smrti. Sada, u drugom valu pandemije, ponavlja se da pojedine zemlje kad je u pitanju usporavanje broja slučajeva (što predodređuje broj smrti) nemaju bolje rezultate nego zemlje sa slabijim mjerama.
Stidljivo počinje se nametati teza kojoj će se vjerojatno suprotstaviti sve znanstvene struje, pa čak i neodgovorni pobornici raznih teorija urote. Vrijedi, naime, postaviti pitanje je li moguće da je SARS-CoV-2 dosita opasan virus za koji smo samo zamišljali da ga možemo ukrotiti nekom vrstom mjera? Što ako je utjecaj mjera na širenje virusa manji nego se mislilo?
Primjeri za tu tezu mogu biti slučajevi Hrvatske, Slovačke i Slovenije. Slovačka i Slovenija primjeri su zemalja koje su se u drugom valu pandemije istakle vrlo agresivnim epidemiološkim mjerama, što je lako provjerljivo ako se pogleda grafikon Oxford Stringency indeksa koji prati strogost epidemioloških mjera koje provode pojedine zemlje.
U grafikonu iznad vidljivo je da se Hrvatska prema strogosti svojih mjera u razdoblju 1. listopada do danas nije niti približila poprilično radikalnom parcijalnom lockdownu u Sloveniji, niti Slovačkoj, koja je postala poznata u svjetskim razmjerima jer je provela masovno testiranje svojih građana. Posebno velika razlika u strogosti hrvatskih mjera u odnosu na slovačke i slovenske bila je od zadnjeg tjedna listopada do kraja drugog tjedna studenog. S obzirom na to da nam epidemiolozi govore kako se rezultati strogih mjera trebaju vidjeti u 2-3 tjedna, to znači da bi do danas i Slovačka i Slovenija trebale imati puno bolju epidemiološku situaciju kad govorimo o usporavanju zaraze. Međutim, to nije tako.
Iz grafa iznad vidi se kako su krivulje kretanja broja slučajeva mjereno tjedan na tjedan u sve tri zemlje vrlo slične od 1. listopada do danas, kao da su sve tri primijenile vrlo slične mjere, što nisu. Na ovom grafikonu zadnja zabilježena tjedna promjena broja slučajeva za Slovačku iznosi 20 posto, za Sloveniju 4,4 posto, a za Hrvatsku 4,6 posto.
Pri ovome valja voditi računa da je u Sloveniji kumulativni broj smrtnih slučajeva na milijun stanovnika dosegao strašnih 863 ljudi, dok smo mi u Hrvatska na također vrlo zabrinjavajućih, ali ipak osjetno manjih 534 smrti. Slovačka tu sa 186 smrti na milijun još uvijek stoji puno bolje nego Slovenija i Hrvatska, ali treba isto tako znati kako je Slovačka u listopad ušla sa samo 48 smrti.
Otvara se pitanje treba li kritizirati Vladin Stožer zbog vođenja epidemiološke politike. Možemo Hrvatsku usporediti s prosjekom EU i zemljama u okružju po broju smrti na milijun stanovnika.
Iz grafikona iznad vidljivo je da je Hrvatska i dalje osjetno bolja od prosjeka EU, ali i niza zemalja s kojima graniči.