Prošlog proljeća vodila se žučna diskusija o tome tko je autor audiovizualnog djela, ali na potpuno krivim osnovama. Mnogi su zaboravljali da je film, okosnica svih prijepora, kolektivno djelo u kojem je teško procijeniti je li samo redatelj zaslužan za umjetničko oblikovanje cjeline ili dio zasluga mogu ponijeti i njegovi suradnici, od direktora fotografije do scenarista, skladatelja filmske glazbe, pa i producenta.
No, što kad su u pitanju manje blještave djelatnosti, poput pomoćnika i asistenta režije? Njih se smatra pratećom radnom snagom koja sluša upute pretpostavljenih, najčešće redatelja, direktora fotografije, katkad i producenta. Ipak, tim su se poslovima bavili filmaši koji su i sami bili vrhunski redatelji, poput Kreše Golika, koji je tako dugo bio pomoćnik na filmovima Branka Bauera da se stvorila legenda, među onima nesklonima potonjem, da je on zapravo bio njihov pravi autor. Dakako, čista glupost, no uzmimo slučaj "Devetog kruga" iz 1960., na kojem je Golik bio prvi asistent režije. Film je bio hrvatske produkcije, ali ga je režirao Slovenac France Štiglic, više sklon modernom vizualnom izričaju, dok se "Deveti krug" odlikovao klasičnim vizualnim prosedeom.
Osim toga, Krešo je u Beogradu otkrio gimnazijalku Dušicu Žegarac, koja je u svom debitantskom nastupu pokazala nevjerojatan emocionalni raspon, bez koga taj film ne bi postigao takav uspjeh ni kod kuće, a ni u svijetu (čak je nominiran i za Oscara). Mogu li se Goliku u tom pogledu pripisati barem mali autorski poeni? Možda, ali ne očekujte potvrde za to jer su gotovo svi važni članovi filmske ekipe preminuli. Poseban je slučaj Branka Turkalj (djevojačkog prezimena Špoljar), umrla krajem prošlog mjeseca u Zagrebu u 82. godini. Njezin su organizacijski talent otkrili kad su ju na Televiziju Zagreb doveli Angel Miladinov i Saša Zalepugin. Bila je u ekipi koja je iz Dubrovnika pratila slijetanje američkih astronauta na Mjesec, smjestili su se u tamošnjoj Gradskoj kavani, a oko njih se muvao neki tip u kupaćim gaćama. Poslije su ustanovili da je to bio bivši američki potpredsjednik Hubert Humphrey, uz njega nije bilo nikakvih zaštitara i djelovao je poput najobičnijeg turista.
Iste jeseni našla se u timu s Brankom Lustigom i Ljubom Šikićem, koji je pripremao dolazak stranih zvijezda na svečanu premijeru "Bitke na Neretvi" Veljka Bulajića, što baš nije bilo lako jer Sarajevo zameteno snijegom nije imalo dovoljno hotela, pa su se snalazili i s privatnim smještajem. Sve je, međutim, proteklo bez većih incidenata. U seriji "Sumorna jesen" (1969.), u produkciji Mozaik filma, poduzeća Branka Lustiga i Vatroslava Mimice, okušala se i na pravom filmu jer ju je Zvonimir Bajsić, inače majstor radio drama, radio na 35 mm vrpci. Figurirala je kao sekretarica režije i odmah se u tom poslu dobro snašla, bez obzira na velik broj glumaca i lokacija. Istu funkciju imala je i u Mimičinom "Događaju" (također 1969.), pa u ratnoj humornoj drami Antuna Vrdoljaka "U gori raste zelen bor" (1971.). Na snimanju filma "Put u raj" (također 1971.) upoznala je Miroslava Krležu, a u "Titovim memoarima" Veljka Bulajića i samog predsjednika.
Prošetala se u pauzi od rada na Dedinju s fotoaparatom do njegova vrta, on je bio iznenađen kako se uspjela probiti pokraj zaštitara, a zatim su razgovarali o zajedničkim zagorskim korijenima i Zeissovoj optici, koja je za Tita bila najbolja na svijetu. Branka Turkalj kasnije je postala asistentica režije, preporučila je Lordanu Zafranoviću još uvijek slabo poznatu Enu Begović za glavnu ulogu u "Padu Italije", a koliko može doprinijeti uspjehu pojedinog filma pokazala je kad je počela surađivati s Dejanom Šorkom, kasnije njezinim životnim partnerom.
Dok je u filmovima drugih redatelja samozatajno obavljala svoj posao, sada je imala posla s filmašem koji je tražio od nje puno više (zato ju je u "Dva igrača s klupe" iz 2005. proglasio pomoćnom redateljicom), što se najbolje pokazalo u vrlo popularnom filmu "Oficir s ružom" (1987.). Ona je prva sugerirala odabir Ksenije Pajić za glavnu ulogu, ni samom Šorku nije baš bilo jasno kako se prosta cura iz filma Rajka Grlića "Za sreću je potrebno troje" može prometnuti u zagrebačku damu, no ispalo je da to i nije bio tako veliki problem.
Kao zagrebačko dijete iz poratnih godina znala je puno takvih ljubavnih priča koje su se odigrale između glavnih likova, otmjene buržujke i grubog partizana. Direktor Milan Šamec smatrao je da je pronašao odličan prostor za filmsku ekipu u stanu na uglu Varšavske i Gundulićeve ulice, međutim njoj se činilo da je to dramsko poprište filma i bila je u pravu. Donijela je sa sobom ploče klasične glazbe koje će biti zvučna podloga (njezin tadašnji suprug Nenad Turkalj bio je glazbeni kritičar, a režirao je i opere), tako da je cjelini dala pečat - bez nje bi izgledala potpuno drukčije. Je li to autorski doprinos? Svakako, i nema zakona koji bi joj pravo na to mogao oduzeti.