‘Slavio sam s dva milijuna ljudi, a klub je kao Hajduk! Najveći uspjeh? Zamislite Belupo u europskom finalu‘

Preko Trnja do zvijezda, već je pomalo klišejski izraz za sve udarne reprezente zagrebačkog kvarta uz sjevernu obalu Save, no Bojanu Hodaku ipak savršeno pristaje. Za šire hrvatske pojmove možda je (i nepravedno) relativno nepoznato ime, no vjerujte da Hodak o slobodnom hodu ulicama, trgovima i šoping centrima može samo sanjati budući da ga prati status istinskog superstara. Dokaz tomu je, između ostalog, pravcata “poplava” u Bandungu, indonezijskom gradu koji noćima ne spava jer slavi se senzacionalan podvig hrvatskog stručnjaka, novog vlasnika ligaške titule, što mu je 10. trofej u karijeri.

- Na proslavi je bilo minimalno dva milijuna ljudi! U samom gradu živi oko tri i pol, no cijela regija broji oko 50 milijuna stanovnika. Jako puno njih je izašlo, bio je totalni kaos. Dvoje ljudi je i poginulo, jedan je pao s mosta, drugi s krova automobila. To je žalosno, ali eto... - govori nam Hodak nakon što je s Persib Bandungom osigurao naslov prvaka Indonezije, što će rezultirati dernekom za pamćenje.

Jedan Zagrepčanin na drugom kraju svijeta podigao je dva milijuna ljudi na noge, zaista je teško dovoljno se tomu načuditi... Prvo što se može zaključiti, tamošnji navijači su “ludi” i strastveni?

- Persib ima daleko najviše navijača ovdje, između 14 i 15 milijuna, po tome su najveći klub i to ne samo u matičnoj regiji, nego cijeloj Indoneziji. Gdje god idemo, ljudi nam prilaze. Recimo, prije nekoliko godina dogodila se nesreća u kojoj je poginulo stotinu navijača pa su zabranili odlazak na gostovanja, no naši se uvijek nekako ubace, švercaju, nabave kartu. Naša navijačka skupina naziva se Boboth, nikada nismo sami - nastavlja 53-godišnji Hodak putem telefonskog razgovora, budući da se trenutno nalazi u Kuala Lumpuru, malezijskoj prijestolnici gdje je nekoć trenirao istoimeni klub pa i dalje ima gdje odsjesti.

- Rješavam neke stvari s autom, a onda letim za Hrvatsku jer mi se sin Luka školuje u Zagrebu, pa ostaje tamo sa stricem i bakom, makar je klipan od 15 godina. Supruga Junie i ja smo tu u Kuala Lumpuru, inače ona živi sa sinom u Zagrebu, ali došla me podržati na ligaškom finalu. Od 1996. nisam u Hrvatskoj, došli smo samo za vrijeme korone jer su u Aziji bile izrazito stroge mjere, a otad Luka ne želi nazad.

Da nije Luka dobio ime po Modriću?

- Ne, ne. Supruga i ja upoznali smo se u Maleziji, ona nije baš mogla popamtiti puno hrvatskih imena, ponudio sam joj tri-četiri jednostavna i Luka joj se najviše svidjelo - simpatično će Hodak zatvoriti temu koja se iz petog plana igrom slučaja ugurala u prve retke, što bi se u slovo moglo preslikati i na situaciju indonezijskog prvaka.

Stoga, vratimo se na ludnicu na ulicama Bandunga...

- Jedini je problem što te baš svi žele dodirnuti. Ti ljudi su fanatici, njima je klub bitniji od svega u životu, oni ne razumiju ništa osim pobjede. Sad su mirni par godina.

Persib ste preuzeli u srpnju prošle godine, piše se da su bili u lošem stanju i sa 16. mjesta doveli ste ih do titule. Kako to objasniti?

- Ja se uvijek zezam s našim ljudima da je taj klub kao Hajduk. Svake godine žarko žele i sanjaju naslov, a dosad su ga osvojili tri puta u novijoj povijesti. Došao sam nakon četiri ligaške utakmice, još četiri iduće proveli smo na 16. mjestu. Zatim smo se počeli uspinjati i napravili niz od 15 utakmica bez poraza, ugurali se u top četiri što predviđa doigravanje za titulu, u polufinalu svladali Bali s ukupnih 4:1 pa Maduru 6:1 u finalu.

Zvuči kao šetnja, kako ste postigli takav preporod momčadi?

- Vincent de Bosque jednom je rekao da je zdrava svlačionica važnija od bilo kakve taktike, to je ideja koja u Aziji nevjerojatno pomaže. Ovdje ljudi ne znaju živjeti s pritiskom. Mehanizmi? Uvijek trebaš gledati kakve igrače posjeduješ, primijetio sam da su moji moćni za ofenzivnu tranziciju i na taj smo način organizirali igru. Morao sam zato maknuti dva bitna igrača, pa su me mediji napadali, no novi aduti pokazali su super uspjeh. Sad svi misle da sam pametan...

Vjerojatno to misle i za pomoćnike Gorana Paulića i Miru Petrića, dodat ćemo... Dakle, i tamo su mediji opasni?

- Iskreno, nezgodni su. Tako je u cijelom svijetu, a pogotovo u Aziji. Izgubiš jednu utakmicu i odmah nemaš pojma.
Osvojili ste osam trofeja u Maleziji i jedan u Kambodži, sada i u Indoneziji. Je li posljednje odličje vaš najveći uspjeh karijere?
- Uvijek kažem da je to onaj s Kuala Lumpurom. Godine 2022. igrali smo finale AFC Kupa, to vam je nešto kao Europska liga. Morate znati da je Kuala Lumpur, uz dužno poštovanje, klub na razini Slavena Belupa. Izgubili smo 0:3 od Al Seeba, ali dolazak u finale bio je ogromno iznenađenje, svi su nam dali maksimum prolaz grupe. Momčad od koje smo izgubili brojala je šest reprezentativaca Omana tadašnjeg izbornika Branka Ivankovića, a mi smo imali jednog. Ranije smo osvojili Malezijski kup i to baš na stotu obljetnicu tog natjecanja - prisjeća se Hodak kako je odveo malezijski klub u prvi finale nakon 22 godine čekanja.

Dakle, u Maleziji ste uvijek dobrodošli...?

- Postoje neke stvari koje ne možeš vjerovati. Recimo, u Kelantanu sam završio s poslom otad dvaput došao u grad. Ljudi mi ne daju da išta platim! Ista situacija u Bandungu, dođem sa suprugom na večeru, ma nema šanse da mi netko uzme novac. Sve plaća gazda i ljudi oko mene. To je baš interesantno, nogomet je čudo!

Kad smo već kod čuda, nije li čudno da Hrvat od 10 trofeja u vlastitoj državi nije nešto specijalno popularan tip?

- Većina ljudi kod nas misli “ma gdje je Indonezija, ne igra se tamo ništa”. Mi često imamo stav da nitko nije dovoljno dobar. O meni možda u Hrvatskoj ne pišu puno, ali to mi ne smeta. Onda sam uvijek na miru. Mnogi kolege treneri su mi se javili i čestitali, znaju oni koliko je ovo teško.

Istječe vam ugovor s Persibom, što sad?

- Istekao je nekoliko sati nakon titule. Već sam obavio razgovore s klubom, dali su mi ponudu i samo ju moram potpisati. Vjerojatno ostajem na istom mjestu. Imao sam nekih ponuda, ali u životu moraš biti pošten prema klubu koji te podržava, a ljudi su ovdje super korektni.

Jeste li ikada razmišljali o poslu u Hrvatskoj ili Europi?

- Jesam, ali mora se puno toga poklopiti, a kod mene baš nikada nije, Bilo je poziva, pitanja, ali to su bile situacije u kojima je trebalo doći odmah, a ja sam bio pod drugim ugovorima. Prije sam imao pritisak da se moram probiti u Europi, sada više nemam. Ako se dogodi, dogodi se. Nema nikakvog moranja.

Kad god se krene u polemiku o smjeni trenera u nekom našem jačem klubu, postavlja se pitanje tko bi ga uopće mogao biti sposoban preuzeti... Često govorimo da je Hrvatska u trenerskoj krizi, a bazen naših stručnjaka poprilično malen. Slažete li se s tom tezom?

- Ne, ja mislim da nikada nije bilo problema. Ivanković u Kini, Talajić u Bahreinu, Štimac u Indiji, Jurčić u Egiptu, Horvat u Saudijskoj Arabiji... Da ne nabrajam pa nekoga ispustim. Mi ne cijenimo svoju struku dovoljno i onda dovodimo nekakve strance. Ne znam nijednog stranca koji je u Hrvatskoj napravio veliku trenersku karijeru. Poanta je da su Hrvati uvijek radili dobre rezultate diljem svijeta, a kod nas ih javnost podcjenjuje.

U igračkoj karijeri nastupali ste za Trnje, Vrapče, Dragovoljac i Ponikve, a zatim ste išli u Singapur i Hong Kong. Kako se dogodio takav obrat?

- Imao sam težak prijelom noge i znao sam da više ne mogu u Europu. Goran Paulić, moj sadašnji pomoćnik s kojim sam bio u Ponikvama, otišao je u Singapur i zvao me da mu treba stoper pa sam otišao s njim. U Aziji sam radio i u AFC-u, to je dakle kao UEFA, stvarno su mi se otvorila mnoga vrata i to mi je promijenilo život. Što nudi Indonezija? Ne izlazim previše, gdje god dođem svi se hoće slikati. Pogotovo izbjegavam izlaziti vikendom, to zaista nastane kaos. U slobodno vrijeme igram badminton ili futsal, makar taj futsal više izgleda kao hodajući nogomet - završava Bojan Hodak, koji možda nogomet igra hodajući, ali dok stoji uz aut-liniju, azijske momčadi brzinom svjetlosti stižu u visine.