Tko je rekao da je Superliga mrtva? Uefa razgovara s navijačima, a prvom prilikom će im okrenuti leđa

Kao u kakvom očajnom i ne odveć inspiriranom scenariju, na planet nogomet stuštio se dotad neviđeni, nebeski narod, koji ga je želio nasilno preuzeti i pojesti, pod pokroviteljstvom, ha, 15-ak najbogatijih, plemićkih obitelji, odmetnutih od kralja. A onda su se odnekud pojavile žilave, snažne, siromašnije i nadasve poštene reinkarnacije Williama Wallacea te u dvodnevnom ratu potaracale mrske došljake, pokazujući da čisto srce uvijek pobjeđuje. I živjelo se tako na planetu bubamare mirno i sretno sve do vječnosti...

Navijači u upravama

Tako bi, okvirno, izgledala priča o superklubovima i njihovoj želji za preuzimanjem nogometa od matice, zaogrnutog u ekskluzivno i zatvoreno, elitno društvo, u kojem njegovo visočanstvo novac nudi jedini željeni okvir svojevrsnog perpetuuma mobile. Međutim, je li tome doista tako?

Prošlo je mjesec dana od objave koja je zatresla cijeli svijet, da bi, doživljavajući fijasko, u samo 48 sati toliko gubila snagu pretvarajući se iz monstruma u uplašenog pudla. Iako se stvar naoko smirila, Uefa je ponovno došla na štih, a disidenti se posuli pepelom, činjenica da u "fundaciji" i dalje stoje, i to zajedno (!), Real i Barcelona te Juventus, ostavlja dojam da je stvar daleko od svoga kraja. .

Nakon što su se Manchester United, Manchester City, Liverpool, Arsenal, Chelsea i Tottenham "ispisali" iz Premiershipa, Barca, Real i Atletico iz Primere, a Milan, Inter i Juve iz Serie A, odlučili su pod patronatom jakog imena - Superlige - osnovati natjecanje koje je tim klubovima te još pokojem sretniku s pozivnicom ponuditi platformu dovoljno jaku i neovisnu da im omogući daljnji, poglavito financijski, rast. U dosad neviđenom kontranapadu, Uefa je, u jakoj suradnji s navijačima, zaustavila nakane, opalila packe, kreirala reformu i time, barem zasad, otupila prvi napad.

Pomogla je cijela situacija i u kreiranju ideje, predvođene Asocijacijom nogometnih navijača (FSA), da je stigla jedinstvena prilika za promjenu kompletnog narativa europskog nogometa. Ta je prošlomjesečna galvanizacija pokazala, doduše, da navijači ipak nisu samo privjesak i kolorit, već da ujedinjenim vodstvom, barem načelno, mogu proizvesti snagu koja se može nositi s profitom.

CARL RECINE Afp

Elita će uvijek biti prisutna

Konačno, Chelsea i Tottenham odlučili su uvrstiti jednog člana u upravne klupske odbore, doduše bez prava glasa, o sličnoj mjeri razmišlja i Liverpool, a prošlog je tjedna i Čeferin održao sastanak s predstavnicima navijačima osam od 12 odmetnutih klubova te s još nekoliko nacionalnih udruga fanova, nakon kojeg je Uefin šef istaknuo da je vrijeme da navijači više kontribuiraju u tijelima i kreiranju budućeg nogometa, da bi Nevilleova kampanja u Engleskoj, kako bi se u budućnosti pokušaji "izdaje" trebali spriječiti svojevrsnim zakonskim okvirom, prešla preko 100.000 potpisa, čime bi trebala ući u parlamentarnu debatu.

Pa ipak, mnogi su s razlogom skeptični.

Lige su, doduše, ušle u legislativne procedure o mogućnostima sprečavanja takvih prevrata u budućnosti, Uefa je disidentima odaslala financijske penale, a još se čeka konačni pravorijek na ime trojca koji nije izašao iz Superlige, no i svojevrsna izolacija tog trija ne nudi konačni kraj.

Naime, i izglasana reforma LP-a od sezone 2024/25. (još) nije uklesana u kamen, a Uefa, budimo realni, ne želi i ne može organizirati luksuzne partyje bez prisustva elitnih gostiju. Stoga, dojam je da suprotstavljene strane i dalje zauzimaju što bolje pozicije prije konačnog raspleta. Superliga definitivno nije mrtva, pitanje je samo hoće li se pojaviti u nekom novom obliku, ili će se Uefa ipak na kraju pognuti i uz ionako velike beneficije na stolu, po kojima će sve više teškaša lakše ulaziti na banket bogatih, dodati još pokoji paket koji bi zadovoljio ionako vječno gledane velikaše. U tom smjeru idu tiha šuškanja iz Nyona...

A u tom, zapravo realnom scenariju, Uefa bi se potom morala suprotstaviti i navijačima, ali i manjim ligama, naštrb kojih se i provela posljednja reforma. Praksa i povijest pokazuju da, u tom sukobu, "rat" nikad ne dobivaju mali iz uvodnog scenarija...