Što se dogodilo da me zovete? - oglasio se očito dobrog raspoloženja. Mobitelom smo ga dobili negdje u okolici Gorizije, njegov je to rodni grad i okruženje, gdje se najsretnije i najmirnije osjeća.

- Upravo se vozim prema kući. Supruga Livia me već dvaput zvala da je ručak spreman...

Smije se Edoardo Reja. Žena, što se kaže, drži tri kuta kuće. Njegova vila je u lijepom dijelu Gorizije, okružena zelenilom, ima sve moguće komoditete i nije čudo da uživa u njima. No, posao nogometnog trenera je takav da vam komunikacije, putovanja, gledanja utakmica, pa i kad ste kod kuće, oduzimaju puno vremena.

Sjajno u Albaniji

Nakon što je 15-ak godina, još tamo šezdesetih-sedamdesetih bio igrač, Reja je 21 godinu prošlog i 21 godinu ovog milenija, ukupno 42 godine, pravi trenerski nomad. Prošao je 25 klupa i danas sa 75 godina te sredovječnom vitalnošću s velikim entuzijazmom odrađuje prvu izborničku rolu.

Izvjestitelj SN u niz je navrata razgovarao s Rejom, posjetio ga je i u njegovom domu 2010.

PRIVATNI ALBUM

- Odlično sam! Prije svega zdrav, kao i moji u obitelji, a onda i profesionalno vrlo zadovoljan. U Albaniju sam nekako neočekivano došao, ali otkad sam tamo, od travnja 2019. godine, osjećam se sjajno kao izbornik te reprezentacije. Radimo jako dobar posao suradnici i ja, ne samo na terenu, nego i u nizu aktivnosti kojima želimo pomoći koliko možemo u unaprijeđenju nogometa u Albaniji. Ljudi su dole puni entuzijazma nakon što smo polučili važne rezultate za rejting Albanije. Iz C skupine napredovali smo u B skupinu Lige nacija.

Sad će porasti očekivanja i izazovi?

- Ne bojimo se, naprotiv. To je dobra i zdrava priča. S mojim asistentima, Gigijem Febbrarijem, Sergiom Porrinijem i drugima baš uživamo u tom projektu. Albanci jako vole nogomet, imaju talenta, radišni su. Trudimo se organizirati stručne seminare, za taktiku, kondiciju, zdravstvene službe. Kad vidimo da se ostvari napredak, onda je to prava stvar. Nisam znao, primjerice, da samo u mojoj Italiji ima čak 11.500 mladih igrača koji imaju albansko podrijetlo. Pratimo i informiramo se koliko god možemo da snimimo te potencijale...

Zavidan vam je entuzijazam sa 75 godina?

- Ha, ha, nemojte mi stalno predbacivati godine. Znate da su mi u Albanskom savezu došli s inicijativom da produžimo ugovor do 2024. godine! Rekao sam im “polako, polako, što vam je, hoćete da umrem na klupi...” Imam obvezu do 2022. godine, lako ćemo dalje ako stvari budu kako treba, u trenerskom poslu uvijek treba biti spreman na sve.

Četiri dana mjesečno

Izbornički posao je ipak komotniji nego u klubu?

- Pa, drukčiji je, naravno, zato ga i rado sada obavljam. Mjesečno imam do četiri dana obveza u Albaniji, ostalo sam kod kuće. Većina igrača, da ne kažem svi, igraju u Švicarskoj, Francuskoj i drugim zemljama. Imam trojicu igrača i u Lokomotivi, Cokaj, Kallaku i Mersinaj. Bio je prije i Uzuni, koji je sada u Ferencvarosu. Bio sam jednom u Zagrebu, dolazio bih i češće, ali ove mjere oko pandemije su sve promijenile. Pratim moje igrače. Kallaku je dinamičan igrač, Cokaj znalac koji ima jako dobar pas, Mersinaj je u mladoj bio više, ali pratimo. Sada je i Doka u Gorici...

Nas zanima prioritetno Tramezzani. Kakav je vaš dojam tog neočekivanog transfera? Je li vas možda zvao za neki savjet, iskustvo, prije nego je preuzeo Hajduk?

- Netko mi je kazao da će me zvati, ali se do sada nije javio. Tramezzani je odličan momak. Poznajem ga jako dugo, dvadesetak godina, još kada mi je bio igrač u Cosenzi.

To je bilo prije 30-ak godina, početkom 1990-ih?

- Ha, ha, da, puno je to godina. No, Paola sam pratio i poslije, kao sve svoje igrače. U novije vrijeme znao sam ga slušati kao TV komentatora na RAI-ju, gdje je analizirao kup-utakmice. Tamo je samo potvrdio da je iznimno organiziran tip, analitičan, barata s tehničkim znanjima i teško ga nešto može iznenaditi. Detaljan je.

To je teorija, komentiranje. Kakvim ga vidite u stručnoj praksi, to je ipak bitno drugačije?

- Slažem se da je praksa drugačija jer je puno faktora koji utječu na rad jedne momčadi. Zna nogomet. Paolo, nedvojbeno, može biti vrlo dobro rješenje za Hajduk. No, jasno je da u ovom poslu znanje nije dovoljno, nego se moraju poklopiti stvari, imati dozu sreće u tome. Nadam se da će tako biti i s Tramezzanijem. Volio bih zbog njega i Hajduka.

Njegova iskustva su uglavnom kratkoročna?

- U Italiji je malo radio, u Livornu, u jednoj teškoj i čudnoj situaciji kluba. No, bio je uspješan u Švicarskoj, pa na Cipru, gdje je osvojio i titulu. Radio je uz De Biasija u Albaniji. Iskustva ipak ima i to će mu biti važno u vođenju Hajduka. Hrvatska liga je zahtjevna. Koliko sam upoznat, Tramezzani je vrlo dobar u odnosima s igračima, iskazuje im dužan respekt, razgovara, nije trener-tiranin koji samo nameće. Držim da je to pravi put, da se autoritetom znanja i pravednosti stječe respekt svlačionice.

Kad biste mu nešto savjetovali, što biste mu prvo rekli?

- Nisam ja tu da dijelim savjete ovako preko medija. Mogu samo kazati da je Tramezzani pokazao da dobro funkcionira s mladim igračima, daje im šansu i oni napreduju. To može biti jako važan faktor njegova angažmana u Hajduku, neka vrsta odrednice koja je i inače iznimno važna za splitski klub. Bez uspješnosti, ja je zovem “Cantere” a u Splitu je to Akademija, Hajduk ne može prosperirati. Jednostavno ne može živjeti. U moje vrijeme se jako dobro radilo s mladima, ali kako čujem i ponešto vidim, popustila je kvaliteta. Kad sam bio u Splitu, dovodio sam trenere iz Italije da vide kako se radi s mladim kategorijama...

Što vas se posebno tada dojmilo?

- Podosta toga. Sjećam se, recimo, Joška Vlašića, koji je tada surađivao s Hajdukom. Svakog tjedna je dva dana odrađivao s igračima svih mladih selekcija specifične treninge, počevši od onih sa 7-8 godina. Sve je to bilo smisleno, ciljano, prilagođeno dobi, ali i u kontekstu potrebnog napredovanja. Pamtim da je bilo puno entuzijazma u cijelom Hajduku, stručnom dijelu, puno truda da se naprave veliki iskoraci. Hajduk je oduvijek bio najjači kada je razvijao svoje talente, kojih samo u Dalmaciji ima puno. To je bit Hajduka, da je baza njegovo okruženje, koje se nadograđuje talentima iz drugih okruženja. Specifično je to podneblje u Dalmaciji i uvijek sam govorio da vrijediu u tu nogometnu priču ulagati...

Nije na prodaju

Vi ste, koliko se sjećamo, nešto u tom smjeru i inicirali?

- Pa je, nagovarao sam dugo Aurelija De Laurentiisa, vlasnika Napolija, da kupi Hajduk. Imao sam tada, a do danas je tako i ostalo, odličan odnos s Aureliom. Znam da je imao povjerenje u moje vizije i stavove. Naposlijetku, prije oko četiri godine, potvrdio je da je želio kupiti Hajduk. Mislim da je bio u Splitu, na sastanku ECA-e, Saveza europskih klubova, i da je novinarima otprilike kazao “Reja mi je rekao da bi to bilo pametno ulaganje i htio sam ga poslušati, no rečeno mi je da Hajduk nije na prodaju”. Prije dvije godine De Laurentiis, koji i dalje čvrsto drži Napoli, kupio je većinski paket Barija. Za Hajduk bi takav čovjek bio sjajno rješenje.

Prošlo je deset godina otkako ste zbog poziva Lazija napustili Hajduk. Očito vam je ostala ta privrženost?

- Bilo mi je u Splitu doista lijepo i izazovno. Puno smo toga započeli i dobro su se stvari odvijale. No, onda se dogodio taj poziv i presing Lazija i nisam mogao odbiti tako veliku priliku. Poklopilo se tako, ali točno je, ostao sam i dalje vezan za Split. Imam dosta prijatelja, često me zovu akteri ondašnjeg Hajduka, novinari, poznanici. Postoji neki fluid sa Splitom koji je prekrasan. Kad god dođem, doduše, do ove pandemije koja je sve zaustavila, pogotovo ljeti, rado se družim s ljudima dolje. Ostao sam u prijateljskim odnosima i sa Svagušom, Kerumom i drugima s kojima sam tada surađivao. Odemo na ručak ili večeru, pričamo o svemu. U Splitu je sjajna gastronomska ponuda. Zna se da ja inače obožavam more i sve što ono donosi.

Jedva čekam

Znači, pratite i HNL, pa vas možemo očekivati na stadionima u Hrvatskoj u inspekciji reprezentativnih kandidata i novih talenata?

- Znate što, jedva čekam, ali doista jedva čekam da se završi ova muka s pandemijom. Pripadam rizičnim skupinama i moram se zajedno uz suprugu paziti. Teško je sve to, pogotovo za one koji su kao ja uvijek funkcionirali u dinamičnom poslu i okruženju kakvo je nogometno. No, trebamo se strpjeti, valjda će to uskoro ići svome kraju. Nedostaje mi more i sloboda cirkuliranja, odlazak na stadion i gledanje utakmica u tipičnoj navijačkoj atmosferi. Svi možemo vidjeti kako je nogomet bez tog svog tradicionalnog štiha ipak drugačiji i koliko je dobar onaj “normalni nogometni doživljaj”. Pozdravite mi sve u Hrvatskoj, neka se drže!