Kada vidite tu iskru u oku, aureolu sreće koja ga okružuje, kao i čudesnu želju da uspije, onda vam doista mora biti žao što je posao o kojem je sanjao preuzeo u ovakvim okolnostima. Jer, nema sumnje, Igor Jovićević kao okorjeli dinamovac zaslužio je drugačiji ulaz na klupu svojeg ultimativnog sna. No, to je Dinamo, rijetko je ovdje netko uspio bez teških prepreka...
Jovićevićevo avanziranje na mjesto prvog trenera, međutim, odjeknulo je glasno i u ostatku Europe. Pa tako i u Španjolskoj, gdje je madridski AS objavio intervju s likom koji je na planetu Kraljeva ostao upamćen. Jer, istaknut će i kolega Carlos Forjanes, Real je početkom devedesetih imao dva Hrvata: “Željelo ih je pola Europe. No dok je Prosinečki prošao kalvariju ozljeda, Jovićevićeva je priča sjajan predložak za špijunski film...”
I jest, taj famozni inkognito život u Madridu, u koji je stigao akcijom Reala i Radomira Antića, pa igranje nekoliko utakmica pod tuđim imenom, sve dok cijelu stvar nije provalio tamošnji novinar.
- Da, onda sam potpisao, na pet godina, ali nisam se zamarao ugovorom. Imao sam 17 godina i to je bio posao moga agenta. I u B momčadi sam igrao mnogo, ali nikad nisam nastupio za prvu momčad Reala. Ne znam je li stvar bila u toj klauzuli, odnosno činjenici da ako zaigram za prvu momčad aktivira se novi, bitno unosniji ugovor - otkriva Španjolcima Jovićević, koji je i sam nekoliko puta nama iskreno istaknuo...
- Da sam znao o čemu se radi, sam bih podrapao taj papir. Jer, on mi je oteo san...
San o Realu.
- Iako, ako ćemo realno, to je bilo drugo vrijeme. Klubovi su smjeli imati samo tri stranca. A u moje doba na mojoj su poziciji igrali Laudrup, Hagi...
Sve ga je tamo, međutim, i odgajalo, i vodilo i usmjeravalo. Životni put i otac Čedo kao svjetionik.
- Radio je u Realu i tamo se zbližio s Rafom Benitezom, s kojim je kasnije surađivao i u Valladolidu. Moj tata i Rafa voljeli su se jako, jako puno. Uostalom, moj suradnik u Dinamu, Alen Peternac, stigao je u Valladolid kod Rafe na tatinu preporuku. I u prvoj sezoni je zabio 23 pogotka. Sada smo, eto, suradnici, ali i vjenčani kumovi - smije se sretni Jovićević.
Sjetio se Jovićević u razgovoru sa Španjolcima i svojih negdašnjih suigrača i kolega, od kojih, međutim, strše četiri imena. Prvo - veliki Raul.
- Igrao sam s njim njegovu jedinu utakmicu koju je odigrao za Castillu (Realova B momčad). Bio je toliko dobar da nije morao niti dati gol (smijeh). Čudesan igrač, čudesan čovjek. I sada ga njegov pobjednički mentalitet vodi ka trenerskoj ulozi. Za njega, prepreke su dar, u njima on samo raste.
Preostali su Guti, Prosinečki te Luka Modrić, kao nasljednik koji je otišao bezbroj koraka dalje od njega.
- Ide prema zalazu, ali i dalje je sjajan. I dalje je velik. Ne brinem za njegove godine, jer danas su igrači u 35. godini kao moja generacija u 29. godini - zaključuje Igor Jovićević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....