Bilo je to ludih mjesec i nešto dana. Da ste ga pitali negdje na zimu, čak već i u rano proljeće, rekao bi vam: Europski prvak, dva puta? Ma, nema šanse. Chelsea je tada iz petnih žila lovio poziciju koja ga vodi u Ligu prvaka kroz Premier ligu, nije se ni maštalo o tome da bi se nakon 2012. godine trofej s velikim ušima mogao naći na Stamford Bridgeu. A Italija? Ožujak je odrađen vrlo dobro, nadasve vrhunski. Kvalifikacije za Katar otvorili su s tri puta po 2:0. Padali su redom - Sjeverna Irska u Parmi, Bugarska u Sofiji i Litva u Vilniusu. Ali, znate kako je to, kad se dođe na veliko natjecanje, već dugo nitko ne priča o Azzurrima kao o favoritima za visoke pozicije. Čak niti to, a kamo li za onu najvišu.

Međutim, kliknulo je. Roberto Mancini, borac, lav, ali i pobjednik u duši posložio je Plave, baš kao što će momke iste boje posložiti i Thomas Tuchel. Obojica su u jednom onižem Brazilcu vidjela ono nešto. Nešto što nema baš nitko. Igrača po kojem je jedna čitava pozicija dobila ime. Nogometnu filozofiju u svojoj srži, priču o odricanju, trudu i životu na rubu nogometa. Sve je to, ali i mnogo više, Jorge Luiz Frello Filho, u narodu poznatiji kao - Jorginho.

- Brate, užasno izgledaš, rekao mi je Hakim Ziyech kada me prvi puta vidio kako sa srebrnom bojom kose dolazim u Chelseajeve dvore. Rekao sam mu - i ti bi tako izgledao da si bio na mom mjestu, prijatelju. Bilo je to neponovljivo iskustvo, nešto što se može ispričati i dogoditi samo jednom u životu. Prvaci smo i ti i ja... - veli Jorginho, službeno najbolji igrač Europe protekle sezone. I svakako jedan od kandidata za Zlatnu loptu. Ali, nije uvijek bilo tako sjajno i bajno.

Mateo Kovačić i Jorginho

AFP

Priča počinje na jugu Brazila, u gradiću Imbituba, od svojih 45 tisuća stanovnika. Tamo, na jednoj od najpoznatijih južnoameričkih plaža za surfere, postoji i dio gdje se igra nogomet na pijesku. Malenog Jorgea nisu zanimale jedrilice ili pak lov na morske pse, što je glavna gospodarska djelatnost u gradu. Nogomet je ipak, brazilskom narodu u krvi, ali s njime nisu igrali prijatelji, već - majka.

Trenirao s mamom

- Rekla sam mu da mora vjerovati, da će jednog dana ići u Sao Paulo ili Rio, gdje će moći pokazati talent. Igrali smo zajedno, proveli bi cijelo popodne na plaži gdje bi on tehnicirao s loptom. Znala sam koliko je važno da se igra i zabavlja i nisam htjela da rano postane, idemo to reći, ozbiljan nogometaš - rekla je u jednom intervjuu za O Globo još davno, Maria Tereza Freitas, Jorginhova mama koja je nekoć za života također bila profesionalna nogometašica.

Tek kad je napunio 14 godina, upisala ga je u Bruscao, lokalni nogometni klub u brazilskoj državi Santa Catarina, 180 kilometara dalje od rodne Imbitube. Problemi su nastali tek onda kad su se odlučili da Jorginho ode preko oceana. Baš oni pravi problemi, mimo činjenica da je majka za kruh zarađivala kao čistačica i da ih je njen muž, a Jorginhov otac napustio dok je malenom bilo svega šest godina.

Odmah po dolasku u Veronu shvatio je da ga čovjek koji mu je i organizirao prelazak u Europu bezočno krade. Iz talijanskog kluba tada su s 18-godišnjim Jorginhom potpisali ugovor na, pazite sad, dvadeset (20) eura mjesečne plaće. Ostatak? Finu proviziju od 30 tisuća eura pokupio je agent. Činilo se da će dijete odustati. Tu u priču opet dolazi majka, ali i lokalni svećenik. Čitavo vrijeme nagovarala ga je da ne odustane, a pošto mu se život u Veroninom internatu zbog svih okolnosti baš i nije sviđao, iz kluba će ga, na njegovo inzistiranje poslati u - samostan.

AFP

- Nisam mogao ništa kupiti. Od 20 eura, pet sam potrošio na bon za mobilni telefon, za deset sam kupovao higijenske proizvode, a ostatak sam trošio na internet kako bih se čuo sa svojom obitelji. Tako je bilo oko godinu i pol dana, još me i sada prođu trnci kad se sjetim svega...
U Veroni je upoznao Rafaela Pinheira, sunarodnjaka i vratara u omladinskom pogonu, kasnije i dugogodišnjeg čuvara mreže prve momčadi. Ono što je u Brazilu radila majka, to je u Veroni radio Pinheiro. Nagovarao ga je i bio uz Jorginha, bili su kao braća. Nije odustao, dapače... Jednu je sezonu odradio na posudbi u Serie C, u momčadi Sambonifacese, a već s 18 godina, u rujnu 2011. debitirao je za prvu momčad Verone. Tog dana, 4. rujna dobio je nadimak - vuk budućnosti.
- Kupio sam mu neke sprave, da si ih može staviti u jedan dio toga samostana, to smo nazvali sportskim centrom. Bila mu je to mala teretana u kojoj je bio po čitave dane. Ja prepoznajem hrabrost i odvažnost kod lavova, ali ovo je vuk. Na terenu radi tri puta više nego svi ostali - rekao je Riccardo Prisciantelli, tadašnji direktor Verone.

Nogometni otac Sarri

Tu je krenulo. Jorginho i Verona na ljeto 2013. ušli su u Serie A, a Jorginho je odlučio ostati još jednu polusezonu pa se sljedeće zime, na poziv tadašnjeg trenera Rafe Beniteza uputiti u Napoli. Već mjesec dana kasnije zabit će i prvi pogodak za novi klub, gol koji će odvesti Napolitance do finala Kupa. I Kup su na koncu uzeli, a Jorginho će biti jedan od igrača utakmice u kojoj je Fiorentina svladana s 3:1.

Benitez ga je isprve cijenio, ali ga nije volio. Za ljubav je, nogometnu, u njegovoj karijeri zadužen Maurizio Sarri. Nogometni ga je otac, odmah nakon dolaska na San Paolo postavio tamo gdje je i danas. Dok je kod Beniteza i prijašnjih trenera u Veroni lutao po sredini terena, Benitez ga je stavio na - registu.

S tim su pojmom upoznati igrači popularne simulacije nogometne stvarnosti, Football Managera. Regista je u stvari ‘šestica’, ali šestica do te mjere da mu je u habitusu diktiranje igre dodavanjima. Moć ponavljanja, pregled igre, ali i držanje linije s preostalim veznim igračima, i tako u krug. Regista je onaj koji će u svakom trenutku moći replicirati Sarrijeve zamisli o beskonačnom broju pasova, nečemu što je protivnike znalo dovoditi do očaja. Sarriball zapravo počiva na Jorginhu.
Nije stoga čudno što će Sarri i Jorginho istoga dana, 14. srpnja 2018. godine doći u Chelsea. Predstavljeni su u razmaku od sat vremena, a o tome koliko ga voli, napisano je bilo i u Sarrijevom ugovoru s londonskim klubom. Jedini uvjet koji je bio postavljen pred Marinu Granovskaju, sveprisutnu Chelseajevu direktoricu bio je - dovedite mi Jorginha.
Kad je Sarri otišao, klupska legenda Frank Lampard gurnula ga je u zapećak. Nije se Jorginho stoga štedio na riječima jednom kad je njihova suradnja prestala.

- Sve ja to razumijem, on je klupska ikona i dali su mu da vodi klub. Međutim, bit ću iskren, preskočio je nekoliko stepenica, što se odmah i jasno vidi. Nema iskustva i nije bio spreman za ovaj posao. Ne zamjeram mu, to što sam bio na klupi kod njega većinu vremena samo me još dodatno motiviralo da postanem ovo što sam danas - kazao je u jednom od intervjua.

Reprezentativni uspjeh doživjela je Italija ovog ljeta, ali Brazil je u velikom finalu Copa Americe samo dan ranije poražen od Argentine na mitskoj Maracani. Tko zna bi li bilo drugačije da je Jorginho navukao žuti umjesto plavog dresa. A i to je mogao, s obzirom na to da je do 15. godine živio u rodnoj Imbitubi, na jugu Brazila, tamo gdje se bave uzgojem morskih pasa i surfanjem. Odabrao je Italiju, zemlju iz koje je bio njegov pradjed s očeve strane, tako da je dobivanje talijanske putovnice bio posao od jednog dana.

AFP

Brazilci su ga izgubili

- Moj sin razgovarao je s predsjednikom Brazilskog nogometnog saveza još davno. Izravno su pričali o tome bi li ga se uvrstilo u redove nacionalnog sastava. Rekli su mu da čeka i da bude strpljiv. Nije mogao čekati, smatrao je da mu je karijera nogometaša prekratka za čekanje na poziv Brazila i odlučio se za Italiju. Danas čitam i slušam kako ga krive zbog toga, ali to što je uzeo talijanski umjesto brazilskog dresa nije njegova krivica. Njegov je sam bio zaigrati za Brazil, ali kad je shvatio koliko su Talijani zapravo bili oduševljeni činjenicom da ga u Brazilu ne žele, Jorginho je odmah poželio zaigrati za Italiju - pričala je njegova majka brazilskim medijima ovoga ljeta.

U dobi od 29 godina, s naslovom europskog klupskog i reprezentativnog prvaka, danas će opet povesti Italiju ka novim pobjedama. Na redu je Bugarska u Firenci, za tri dana se ide Švicarcima u Basel, a onda će u Reggio Emiliju stići Litva. Ballon d’Or? O tome, kako je rekao na dodjeli UEFA-ine nagrade za europskog igrača sezone, niti ne razmišlja.

- Ostavit ću vas novinare da o tome pričate, ja samo želim uživati u ovim trenucima svoje karijere. Još je nekoliko mjeseci do odluke o osvajaču Zlatne lopte, ja se moram i fokusirati na daljnje obveze. Do kada ću igrati? Do 40. godine, ako mene pitate.