Pandemija koronavirusa potpuno je poremetila život svima u svijetu. Jedna od industrija koja je najpogođenija jest nogometna. Nije čudno s obzirom na to da nogometni proizvod živi od publike, njenog prisustva na stadionima, kupovini klupskih suvenira, te sponzora koji ubrizgavaju velike novce kako bi doprli do tih istih gledatelja odnosno, širih masa. U vrijeme lockdowna i blokada prvenstava, odgođenih turnira kao EURO, nogomet je izgubio više milijardi eura. Problem je što taj izgubljeni veliki novac nije moguće nadoknaditi jer klubovi funkcioniraju kao i prije pandemije. Dakle, imaju iste ritmove potrošnje, gdje god uz nešto smanjivanja plaća od 10-15 %, ali i dalje moraju stvarati novčane mase da podmire svoje obveze po ugovorima s igračima, trenerima i dobavljačima.

Hvatanje zaleta

Nakon što je svijet uz pomoć cjepiva ipak pokrenuo motore, i nogometna je industrija počela hvatati zalet. Ono što primjećujemo po inozemnim ligama to je, više-manje svugdje, povratak publike na stadione. Italija je otvorila praktično 75 % kapaciteta stadiona, a planira uskoro potpuno otvaranje. Gledajući utakmice Premiershipa imate dojam kao da se ništa nije dogodilo u proteklih godinu i pol dana jer su im stadioni opet puni, raspjevani, u okviru pravog nogometnog spektakla. S takvom fluktuacijom publike nogomet će se u tim zemljama brže oporavljati i skorije vratiti u relativno staro normalno. Priča oko prodaje Newcastlea, sa svim kontroverzama oko fonda iz Saudijske Arabije te tamošnjeg vlastodršca, samo je jedan od simboličnih pokazatelja da će nogometna svakodnevica nastaviti tamo gdje je stala kad su zaustavljena prvenstva. I mogli bismo se kladiti, ubrzo će biti spektakularnih transfera, vratit će se cijene na staro i “napumpano” iz ere prije COVID-a.

OSCAR DEL POZO Afp

Na razinama vrhunskog nogometa kriza može biti velika iz bilo kojeg razloga, primjerice, u Barceloni je ona zbog neodgovornog i nesavjesnog poslovanja i prije pandemije, ali vrhunski klubovi brže i lakše pronalaze putove izlaske iz cikličkih im kriza. Znate zašto? Ne (samo) zato što postoje bogati vlasnici, moćni fondovi nepresušnog globalnog (i viška) kapitala, nego prioritetno zato što imaju publiku! Puni stadioni odaju velike interese masa. Velika masa je magnet za investiranja, sponzoriranja, prodaje i marketing. Veliki ili važan novac, kako hoćete, uvijek ide tamo gdje je (naj)više ljudi. Povratak na stadione širom Europe samo je potvrda da će se nogometna industrija brzo oporaviti...

Hrvatski nogomet je drugi planet. Mala smo zemlja, malog tržišta i manjih nogometnih zanimljivosti. Posljedično i ulaganja. Da bi netko ozbiljnije uložio u nogomet, treba imati poslovnu računicu. Neće netko doći u Hrvatsku i uložiti na potrošenu foru o talentu HR nogometaša. I kad se nađe netko tko hoće investirati u manje klubove, koji ne mogu bez toga preživjeti, primjerice, Istra 1961, onda nailaze na otpore, odnosno, uskraćivanje potpore. Čak i onda kada ulaganje u nogomet ima samo nogometnu pozadinu, što baskijska korporacija Baskonia-Alaves nastoji razviti u Puli. Ona je željela investirati minimalno 5 milijuna eura u kamp, ali im je Grad uskratio koncesiju na zemljište koje se dogovaralo već deset godina.

Prva HNL je natjecanje u kojem su scenariji uglavnom poznati i prije početka sezone. Bez faktora neizvjesnosti nema pojačanog interesa publike. Primjetno opadanje posjeta na domaćim stadionima bilo je već i prije pandemije. Nakon što je ona uzrokovala potpuno zatvaranje, mislilo se da će jednom, kada se normalizira epidemiološka situacija, narod pohrliti na stadione. No, događa se upravo suprotno. Prva HNL dramatično je praznih tribina i bilo bi neracionalno za to alibi tražiti (samo) u problematici pro et contra COVID potvrda. Analizirao sam službene brojke posjeta s Prve HNL i poražavajuća je situacija. U 51 utakmici dosadašnjeg dijela sezone (nepotpunih 11 kola) došlo je 91.828 gledatelja, što je prosjek od 1.800 ljudi po utakmici. To je već samo po sebi malo. No, stvari su još dramatičnije ako uzmemo uz obzir da je Hajduk sam imao 45 tisuća gledatelja, što znači da je imao skoro isto kao i ostalih 9 klubova zajedno! Izdvojimo li senzacionalnih 9.015 gledatelja, koliko ih je u prosjeku na Poljudu, za sve ostale utakmice (i klubove) prosjek je 1.016 gledatelja! Dakle, na rubu smo pada u troznamenkaste prosjeke. Što i nije osobito iznenađenje jer imamo već 6 od 10 klubova koje prosječno gleda ispod tisuću ljudi. Istra ima 981, Gorica 847, Slaven Belupo 586, Šibenik 544, Lokomotiva 462 i Hrvatski dragovoljac 390 gledatelja. Ispod Hajduka je Osijek s 2.215, Rijeka 2.046 i Dinamo 1.183 gledatelja...

VLADO KOS/CROPIX Cropix

Razumijevanje uzroka

Jesu li razlozi u skupim ulaznicama, predoziranosti TV prijenosa, nezanimljivo natjecanje, promjene generacija i navika, utjecaji tehnološke revolucije? Ili se može žaliti na posljedicu pandemije i otporu gledateljstva na restrikcije na stadionima? Realno gledano, za zaključak o najvećem problemu HR nogometa, a to je evidentan odmak publike, svejedno je. Nije svejedno, međutim, kada govorimo o razumijevanju uzroka jer samo tako bi se moglo djelovati da se ti dramatični trendovi ne nastave. Opravdana je bojazan da se zapravo u nogometu nitko tom problematikom ne bavi, te posljedično da će napokon instalirani i skupi brojači postati suvišni. Bit će dovoljno vizualno brojanje, kao u Saboru...