Bio je veliki igrač Zlatko Kranjčar. Dočaravati ga onima koji ga nisu doživjeli u njegovoj igračkoj eri možda je pretenciozno. Danas su druga vremena, u svakom smislu života i nogometa, gdje su kriteriji vrijednosti te uspješnosti promijenjenog DNK-a.
Mi koji smo Kranjčara seniora pratili kao igrača, u punoći njegova jedinstvenog talenta za igru i postizanje golova, znamo kakav je to španer bio. Danas, neka ne zamjere mlađe generacije, takvih više nema. Možda je i razumljivo, jer razvijati svoj urođeni talent u izazovima i zakonitostima kvartovskih i uličnih haklova, fenomen je u odumiranju...
Zlatko Kranjčar bio je kao igrač - šmeker. To su oni igrači koji imaju nešto posebno, a što se ne nalazi u stručnom rječniku. Nogometni mudraci obično kažu da je to ono što imaš ili nemaš. To se ne uči...
Zlatko Kranjčar kao trener bio je na tom tragu. Funkcionirao je na faktoru šmeka i ono što smo primjećivali u njegovoj nogometnoj retorici to je bila vizija. Činjenica da nešto vidi što se tiče igre prije nego drugi ili da objasni nešto što se vidjelo, a laici nisu prepoznali. Kad si nogometaš, onda ti taj šmek predstavlja jako važnu vrijednost. Kad si trener, odnosi važnosti se mijenjaju. Šmek je dodana vrijednost kad su ispunjeni svi preduvjeti uspješnog trenerskog poslanja. Što ne ovisi uvijek o treneru, jer na njegov učinak postoje važni utjecaji okruženja u kojem radi...
Zlatko Kranjčar je kao osoba bio gospodin. I ne treba tu dodati veliki ili neki drugi dodatak. Gospodin jesi ili nisi. On je bio izvorno takav, jer se gospoština ne može glumiti, niti naučiti.
Za trenerski posao, pogotovo u modernom nogometu, ta je odlika postala ne samo sekundarna, nego je prerasla u teret. Zato jer nju prati odlika principijelnosti, a to onda nije po volji onima koji o nogometu odlučuju. Kod Zlatka Kranjčara načela su se jasno prepoznavala. Da je to izvorna značajka nečijeg karaktera, najlakše se prepozna i u trenutku kada se nazire da je pogreška. Lako ju je isticati u fazama kada je dosljednost pozitivna i takvom doživljena od drugih...
Kad govorimo o nogometnom tragu trenera Zlatka Kranjčara, čini nam se odveć jednostavnim isticati trofeje s Dinamom u HNL-u. Kranjčar je Modre odveo u Ligu prvaka, kao što je Hrvatsku odveo na SP 2006. Dojmljiva je igra bila onog Dinama, s Prosinečkim, dojmljive su bile kvalifikacije za Njemačku, možda i najuvjerljiviji ciklus kvalifikacija za Vatrene. No, pravi pokazatelj šmeka i filozofije nogometa, te pristupa životnim zbiljama, bilo je osvajanje naslova prvaka Hrvatske sa Zagrebom. Klub iz Kranjčevićeve jedini je, izuzev Dinama, Hajduka i Rijeke, osvojio prvenstvo. Dogodilo se to 2001./02. kada je bilo osobito teško nametnuti se kao snaga u konkurenciji velikih.
Zlatko Kranjčar ne bi u tome uspio da nije imao talent za taktičke pristupe, prepoznavanje vrijednosti svojih, ali i definiranja snage suparničkih igrača. Sustav s tri braniča, četiri vezna igrača i pored dva napadača obvezno “fantazist” bila je prije svega poruka o ofenzivnoj mu filozofiji nogometa. Fantazist je pak bila potvrda vjere da razlika u nogometu počiva na snazi onog koji je šmeker i ruši stereotipe.
Od Zlatka Kranjčara kao vrhunske devetke i šmekera nismo mogli očekivati drugačijeg trenera. Ostao je dosljedan sebi u svakom trenutku, iako bi mu nekad više koristilo da se prilagodio. No, nije mogao pobjeći od sebe, zato i jest bio izvoran tip. I zato su danas reakcije šire javnosti, navijača svih boja, ljudi iz raznih zemalja, odraz dubokog iskrenog žala te velikog poštovanja prema tom dosljednom i pozitivnom nogometnom liku. To je najveći trofej kojeg je šmeker Zlatko Kranjčar osvojio u karijeri i koji najviše govori o njegovoj osobnosti.
Komentari (0)
Komentiraj