CROPIX
PIŠE DRAŽEN KRUŠELJ

OD SUMNJIVACA DO HEROJA Može vam zvučati pretjerano, ali Rijeka je jedini legitimni kandidat za naslov! Ona je kao Real, Dinamo poput Barcelone...

Igrači obilježeni kao dežurni sumnjivci uoči derbija iz njega su uistinu isplivali kao heroji: Andrijašević kao prava klasa te Soudani kao spektakl koji hoda
Piše: Dražen KrušeljObjavljeno: 10. travanj 2017. 21:48

Soudanijev kasni pogodak, remek-djelo posuđeno iz vintage platinaste zbirke Marca Van Bastena, ošinuo je kao maljem igrače Rijeke i šest tisuća navijača na Rujevici.

Dok su Andrijašević i društvo grogirani kretali s centra, na trenutak se u zraku dalo namirisati da stiže još jedan Dinamov gol i s njim u paketu totalni antiklimaks, krvavi kraj bajke umjesto happy enda sage o 12 mjeseci bez poraza. Rijeka se, međutim, brzo pribrala, bez problema preživjela sudačku nadoknadu i u nastavak kampanje kreće kao favorit. Može vam zvučati pretjerano, ali zapravo jedini legitimni kandidat za naslov...

I sljedeća procjena mogla bi djelovati pretenciozno, ali kako nam se hrvatski derbi terminom ugnijezdio između Realova gradskog okršaja s Atleticom i Barcina gostovanja u Malagi, riskirat ćemo s paralelom koja usput objašnjava zašto je Rijeka jedini legitimni kandidat za titulu.

Spustimo li kriterije s olimpijskih visina “la lige” u naše nogometno prizemlje, Rijeka se danas nameće kao Real Madrid hrvatskog prvenstva, dok Dinamo više podsjeća na Barcelonu. Sličnost se proteže na stilske podudarnosti. Geometrija Rijekine igre je čista, jasna i pregledna, na tragu Zidaneovih postulata. Na suparničku polovicu Riječani izlaze brzo, suradnjom u trokutu loptom vuku crte kao ravnalom po glatkom papiru te po dolasku u posljednju trećinu traže rješenja kroz shematizirane akcije. Nema tu mjesta velikoj iskričavosti i individualnim bravurama, traži se i uglavnom pronalazi najkraći i najbrži put do gola.

Pokraj tog žestokog i uzbudljivog rock and rolla koji pumpa krv u vene, Dinamova igra djeluje difuzno i rasuto, to je blues koji računa na odgođeno djelovanje Sammirovih i Soudanijevih solaža ili na kolektivni klik benda u nekom trenutku utakmice. Ako dočeka taj trenutak harmonije, Ivajlo Petev samljet će protivnika u žrvnju onako kako to čini momčad Luisa Enriquea kada ima svoj dan. Problem je međutim, vidjeli ste u subotu navečer na La Rosaledi, što nema jamstva da će se taj “eureka” trenutak zaista i dogoditi. Barcelona je odigrala grozan meč na čijem koncu nije dočekala žuđenu sekundu nadahnuća Messija, Suareza ili Neymara, a Dinamo je u prvom poluvremenu na Rujevici bio na pragu debakla. Izvukao se zaslugom raspoloženog Livakovića da bi na koncu dočekao Soudanijevu eksploziju kojom je spašeno prvenstvo.

Igrači obilježeni kao dežurni sumnjivci uoči derbija iz njega su uistinu isplivali kao heroji. U domaćim redovima Franko Andrijašević, sada već brendirana nacionalna klasa i najhladnokrvniji egzekutor lige, te Soudani kao najspektakularniji nogometaš lige i čovjek za derbije (barem ove domaće). Andrijaševiću je sekundirao Josip Mišić, igrač koji živi u medijskoj sjeni razvikanijih suigrača, ali funkcionira kao softver s pametnim rješenjem za najškakljivije probleme. Priliku da zablista Soudaniju je omogućio Livaković serijom velikih obrana.

Matjaž Kek je u odjavi okrznuo Marija Zebeca jer se nije oglasio nakon Leškovićeva starta na Andrijaševiću u 92. minuti. Promatrate li duel kao izoliran slučaj, Zebec je bio u pravu kada je to “prijateljsko tapšanje” ocijenio kao “soft klinč”, no zna to dobro i Kek - kao strateg koji ne voli ništa prepuštati slučaju, on ovakvim kritikama samo malo investira u budućnost.

Linker
24. studeni 2024 03:37