OVO JE NAJBOLJIH 11 DINAMA SVIH VREMENA, A TKO JE NAJBOLJI TRENER MODRIH IKAD? Jedan od naših najvećih stratega smatra da 'Bjelica nije ta klasa'...

Tko je najbolji Dinamov trener u povijesti, doletjelo mi je pitanje. Teško je to reći, odgovorio sam, sjećajući se živo velike Židakove akcije s kraja 2016., kada je okupio velevažni skup plavih erudita, koji su u zadatak dobili složiti najbolju Dinamovu momčad svih vremena.

Kada su svi poslali svoju momčad, i kada je Židak po broju glasova objavio naj-momčad “plavih” svih vremena, u sastavu Ladić - Belin, Zajec, I. Horvat, Crnković - Modrić, Boban, Perušić, Mlinarić - Jerković, Šuker, sve je zaključio sljedećom tezom: “Eh, ali nikad nećemo znati pravu istinu! Nikad nećemo moći biti sigurni je li Luka Modrić bolji igrač od Štefa Lamze, je li Robert Prosinečki, koji je Dinamo uveo u prvu Ligu prvaka, trebao biti u idealnoj Dinamovoj momčadi svih vremena. Ili Slaven Zambata, čiji su golovi Dinamo doveli do finala Kupa velesajamskih gradova? I je li pravedno da se u idealnih jedanaest nije “kvalificirao” najbolji Dinamov strijelac svih vremena Igor Cvitanović...”

Ideolog Zebec

U prijevodu, ovo je klub u kojem je teško nešto komparirati. Pa evo, nije li i Otto Barić, inače jedan od Židakovih ljudi iz žirija, te definitivno jedan od naših najvećih trenera, prije tek koji mjesec ustvrdio: “Bjelica nije klasa, ovi koji ga smatraju jednim od najvećih nemaju pojma...”

Pitanje koje je doletjelo u naručje, bilo je, naravno, vrlo indikativno. I sugestivno. I gađalo je upravo barem usporedbu onih najvećih s ovim recentnim. Trenerom koji, neka se gosp. Barić ne uvrijedi, već ove jeseni definitivno može upasti u ekskluzivni plavi trenerski panteon, zajedno s Bukovijem, Antolkovićem, Horvatom i Zebecom.

CROPIX

- Apsolutno se slažem - potvrdit će i najrevniji maksimirski kroničar našega doba, Miroslav Tomašević. - Dinamo je imao velikih trenera, no ako u obzir uzmemo europske utakmice, malen je broj onih koji su ostavili dubok trag. A Bjelica definitivno to čini, i to u dobu u kojem je takve uspjehe mnogo teže ostvariti.

Češljajući uspomene, prvi je zidao temelje mađarski vizionar Marton Bukovi, koji nije igrao previše službenih utakmica, ali je u prijateljskim dvobojima redovno na leđa bacao tadašnje velikane (Liverpool, Juventus, Inter, Milan, Nagyvarad, austrijski “wunderteam”...). Sljedeći je Milan Antolković, koji je 1963. Dinamo preko Bayerna i ferencvaroške lake konjice probio do finala Kupa velesajamskih gradova, gdje je, uslijed ozlijeđenih i načetih Lamze, Jerkovića i Zambate, pobijedio Valencijin “paso doble”. Branko Zebec je ideolog ‘67., gdje je Dinamo vodio do finala, pa otišao zbog neprobavljivih odnosa s Upravom, pa je Leeds nokautiran na nacrtima Ivice Horvata, do lani posljednjeg trenera koji je s Dinamom mirisao europske proljetne jaglace. A koliko su obojica bili veliki, dokazuje i njihov kasniji inozemni opus...

Boksačka vreća

Stiglo je potom sušno razdoblje, Dinamo u čak 16 navrata nije uspio otići dalje od treće runde (Twente ‘71.), sve do 1998. i famozne Vlakove kompozicije koju je samo sreća zaustavila u onom sudaru s moćnim madridskim Atléticom. Pa je i Zajec godinu potom u svoje tri utakmice Lige prvaka imao dvije pobjede i remi, ali samo za častan oproštaj, kao što je i kasnije uvijek nešto nedostajalo da se Dinamo provuče do proljeća, kao u onim duelima protiv Heerenveena 2004., Basela 2007., PAOK-a 2010... Jest, Dinamo je tada igrao i Ligu prvaka, što je označeno uspjehom, ali tamo je nalikovao na vreću za udaranje nakon običnog treninga prosječnog boksača.

Dinamo je kroz povijest imao velike i značajne trenere, poput Otta Barića, ili kultne Ćirine 1982., kada je zgazio beogradsku hegemoniju i vratio naslov u Zagreb, imao je i Mamićevu sezonu bez poraza, Ivankovićev niz neporaženosti, Jurčićev potpis prvog ulaska u LP nakon 12 godina..., ali temeljem lanjskog te ovosezonskog europskog opusa Nenada Bjelice, koji je dočekao proljeće, danas je nadomak drugog kruga Lige prvaka, a usto je u 13 utakmice grupne i eliminacijske faze LP-a i EL-a doživio samo tri poraza, bez dileme možemo ustvrditi da se radi o čovjeku koji je nadomak toga da ga se svrsta među najveće.

Uz bok Antolkovića, Horvata i Zebeca.

A to je velika, velika stvar.