Bacite ručnik. Učinite to što prije, Chelsea će iskrvariti do smrti.
Šamaranje mrtvog magarca se nastavlja. I ne čini se da bi tako skoro moglo završiti. Štoviše, sirotu i izmučenu, jadnu životinju čeka svibanjsko kolinje. Onda kad sve cvate, kad se rađaju i neke nove ljubavi, ovosezonski bi Chelsea mogao proizvesti jedan mučni, svakako negledljivi svršetak tragikomedije u nekoliko činova.
Ovo protiv Arsenala u londonskom derbiju, koji to zapravo i nije bio, nije ni početak, još manje kraj, već samo nastavak dobro uhodane priče čiji svršetak znamo i prije negoli kao posljednji Mohikanci okrenemo program na kojem će se prenositi Chelsea. Rijetko kada događalo se baš to, da znaš da će izgubiti i od mnogo slabijeg no što je ovaj Arsenal. A znali smo to, mogli smo predosjetiti i prije Brightona, Wolverhamptona, a kamo li ne Reala ili Arsenala. Pa čak i Brentford - ma koliko ga analitičari i kladionice podcjenjivale prije dolaska na Stamford Bridge - bio je favorit.
Znate onu kultnu scenu iz Seinfelda kada George Costanza radi sve suprotno od logičnog? Glavni junak ultrapopularnog serijala se u petoj sezoni (epizoda 22) preko svoje tadašnje djevojke koju je slučajno upoznao u kafiću javlja kao kandidat za posao asistenta tajnika putovanja u New York Yankeesima. Nakon na brzinu našvrljanog životopisa kojeg je predstavio jednom od direktora franšize, inače ujaku dotične djevojke, ovaj ga upućuje izravno kod njenog vlasnika, Georgea Steinbrennera.
Big Stein je tada od malenog, slabog Costanze dobio poruku koja vjerojatno još i danas odzvanja hodnicima uprave:
- Uz svo moguće poštovanje, moram reći da mi je jako teško uvidjeti logiku iza nekih poteza koje ste povukli u ovoj dobroj organizaciji. U proteklih dvadeset godina prouzročili ste meni i građanima New Yorka jako dobru porciju rastresenosti. Gledali smo kako preuzimate naše omiljene Yankeese i dovodite ih do ruba propasti, sve kako bi se glorificirao vaš masivni ego!
Da bismo današnjim vremenom prošarali kontekst, naglasimo da je ta ikonska epizoda snimljena i emitirana u prvoj polovici 1994. godine, što označava punih 16 godina od do tada posljednje titule osvajača Svjetske serije NY Yankeesa. Trebat će proći još čitave dvije sezone da bi Costanzina poruka počela djelovati pa će tako 1998. Yankeesi potpisati novu titulu, treću od ukupno sedam koliko ih je kao vlasnik potpisao Steinbrenner.
Današnji Chelsea, jasno je, ne izgleda ništa bolje, uređenije i reprezentativnije od Yankeesa u razdoblju od 1963. do 1977., u mračnom Steinbrennerovu dobu u kojem više nije bilo Joe DiMaggija niti Mickeyja Mantlea koji su, svaki u svome dobu vodili NY do titula u serijama. Chelsea jasno, osim u prvom Mourinhovom spellu nikada nije osvajao trofeje u serijama, ali je do pojave notornog Todda Boehlyja barem iz sezone u sezonu, uz tek minorne oscilacije figurirao kao jedna od vodećih perjanica engleskog nogometa.
Ono što je Boehly uspio napraviti, realno, malo je kome uopće moglo poći za rukom. Amerikanac je sa svojim suradnicima raslojio sve sekvence "ove dobre organizacije", dao je u ruke ljudima koji takvim ustrojenjem očito ne znaju upravljati i doveo ekipu "do ruba propasti". Pet utakmica prije kraja prvenstva, momčad još uvijek teoretski može ispasti iz lige. Sreća je samo u tome što osim Chelseaja, gube i drugi aspiranti na ostanak u Premier ligi.
Chelsea je danas udžbenički primjer, zapravo materijal za predavanja na sveučilištima iz polja logike funkcioniranja i upravljanja resursima u sportu. Chelsea je zapravo i fenotip propasti nogometne Superlige. Baš u tu, nikad formiranu tvorevinu trebali su se sliti svi nogometaši na svijetu koji nešto vrijede i stvoriti zatvoreni krug onoga što bismo gledali svakog dana. Chelsea je, na kraju, doveo igrače, ali ti igrači izgledaju kao da se međusobno niti ne poznaju. Poput rastrojene vojske na bojnom polju kojem se ne znaju ni granice ni kota...
Lavinu negativnosti, čini se, nemoguće je zaustaviti. Frank Lampard, iako gubi sve redom, ne može biti unitarno proglašen za krivca u sustavu u kojem, sigurni smo, ništa ne bi funkcioniralo sve i da on nije jedan njegov dio. Karcinom je počeo metastazirati još na jesen kada su se zalupila vrata iza Thomasa Tuchela, kada se naivno mislilo da će Graham Potter iz šešira izvući čarobni štapić i pobjeđivati bez momčadi i prijeko joj potrebne kemije, bilo kakvog duha koji bi je morao krasiti. Lampard je samo nastavio utabanim tračničkim putem prema provaliji.
Današnji Chelsea nema svjetlu točku za koju se može uloviti. Niti jedan trener iz elitne lige neće doći u ovo stanje i uzeti kaos koji bi ga dočekao. Nadalje, klub niti za jednog igrača, ma kakvo on ime bio kao pojedinac, vjerojatno neće na ljeto dobiti ozbiljnu ponudu, onu koja bi zadovoljila i Chelsea i njega u svrhu eventualnog odlaska. Gomilu u svlačionici dakle, moglo bi se puštati "za bagatelu", a koliko primamljiv za nekog iz vana može biti dolazak u momčad iz donjeg dijela ljestvice...
Možda bi, za početak, neki George Costanza novoga doba trebao uletjeti u "presidential suite" Stamford Bridgea s jednako zvučnom porukom koju je u proljeće 1994. dobio veliki Steinbrenner. Ovo što danas gledamo na Stamford Bridgeu nije ništa drugo osim "puta do propasti" i "glorificiranja masivnog ega" Todda Boehlyja. Big Stein je ipak na koncu pokazao da je znao što radi. Nekako sumnjamo da će Boehly završiti na istom putu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....