Nogometni grad kojeg ujedinjuje tuga: Ratne žrtve, dvije ogromne tragedije, a onda i Diogo Jota...

Možda samo želim letjeti. Živjeti. Ne želim umrijeti. Možda samo želim disati, ali možda ne vjerujem u to. Možda si ti, zapravo, isti kao ja. Vidimo stvari koje oni neće nikada vidjeti. Ti i ja, živjet ćemo zauvijek - ovi stihovi, ovdje doduše prevedeni, u petak su odzvanjali stadionom Principality u Cardiffu, zdanju koje je prije osam godina ugostilo finale Lige prvaka, a koje je prije tri dana bilo epicentar glazbenog spektakla. Čak i povijesnog, uz nezaobilazan nogometni začin. Iako je (jedna od) svađa braće Gallagher, Liama i Noela, prije 16 godina simbolizirala raspad Oasisa, jedan od najpopularnijih britanskih sastava na velškoj je obali, upravo prije tri dana, režirao prvi od 41 zakazanog koncerta na povratničkoj svjetskoj turneji.

Obojica su, pritom, zakleti "građani", navijači Manchester Cityja od malih nogu, ali život konstantno servira trenutke koji nadilaze nogometni planet, othrvaju se konopcima rivalstva i šalju poruku da najvažnija sporedna stvar na svijetu ipak spaja, a ne razdvaja. Dok je Liam u Cardiffu pjevušio "Live Forever" (Živjeti zauvijek) - svoju, kako je i sam priznao, omiljenu pjesmu, čiji su nam stihovi asistirali u uvodu teksta - na divovskom ekranu osvanuo je Diogo Jota. Iako City i Liverpool povezuje prezir prema najvećem rivalu, Manchester Unitedu, a odnosi među navijačima i klubovima, u najmanju ruku, nisu idilični, tragedija u prometnoj nesreći obrisala je granice rivaliteta i mobilizirala nogometno pučanstvo, čije su misli i emocije proteklih dana bile ujedinjene.

Luis Díaz ostavio je loptu petom na rubu kaznenog prostora, Jota ju je pokupio, u primanju ekspresno iz ravnoteže izbacio Idrissu Gueyea, a zatim prodao fintu i Jamesu Tarkowskom, te je solo dionicu okrunio raspalivši prizemno, po sredini vrata, ali dovoljno razorno da prevari Jordana Pickforda, koji je očekivao udarac u stranu. Režiravši taj, posljednji pogodak za "redse", u gradskom derbiju protiv Evertona početkom travnja, portugalski ofenzivac pojurio je prema Kopu, tribini koja se utkala u identitet kluba s Anfielda, a koja naziv duguje planini Spion Kop u Južnoafričkoj Republici, kod koje se 1900. godine, u Drugom burskom ratu, odigrala bitka u kojoj je poginulo oko 300 britanskih vojnika - mahom iz Liverpoola.

Sa žrtvama iz rata, dakle, ispisana je jedna od uvodnih stranica u povijesti navijača ovog kluba, koji je Jotinom smrću ponovo završio na naslovnicama zbog tragedije. Od prve u Bruxellesu - kada je Liverpool u Belgiju stigao po obranu europske krune - krajem svibnja ove godine navršila su se puna četiri desetljeća. Michel Platini bio je jedini strijelac u finalu Kupa prvaka, današnje Lige prvaka, 29. svibnja 1985., ali njegov pogodak s bijele točke i Juventusovu titulu zasjenila su zbivanja na tribinama stadiona Heysel, koji je tek pet godina nakon toga zatvoren, a prilikom novog otvorenja preimenovan je u stadion kralja Baudouina. Ipak, uoči nogometnog spektakla prije 40 godina, taj je betonski starac ozbiljno kaskao za sigurnosnim propisima pri nadzoru inspekcija, što je rezultiralo katastrofom s 39 poginulih navijača.

Uvod u scenarij iz horor filma odigrao se kada su Liverpoolovi navijači krenuli prema pristašama "stare dame", nakon čega su talijanski gledatelji završili na rubu tribine, pritisnuti uza zid koji se, zatim, od težine i pritiska urušio. Iako su, na papiru, bili razdvojeni na tribinama, navijače dvaju klubova dijelili su sitan koridor i tanka žičana ograda, zbog čega su letjele boce, baklje, pa čak i komadi betona koji su se odlamali s tribine. Ozlijeđeno je 600-tinjak ljudi, a život su izgubila 32 talijanska, četiri belgijska, dva francuska i jedan sjevernoirski državljanin, dok je najmlađa žrtva, Andrea Casula, imala samo 11 godina. Sudac je uskoro označio početak utakmice, iako su i igrači znali da na stadionu ima mrtvih.

Sudbina je ova dva kluba ponovo spojila nakon dva desetljeća, u proljeće 2005., kada su odmjeravali snage u četvrtfinalu Lige prvaka - koju je Liverpool te sezone i osvojio u kultnom finalu protiv Milana u Istanbulu - a obje bitke s Juventusom bile su začinjene i nesvakidašnjim navijačkim dekorom. Naime, uoči prve utakmice, na Anfieldu, domaća publika preko Kopa je razvukla koreografiju na kojoj je pisalo "amicizia", odnosno "prijateljstvo" u prijevodu s talijanskog jezika, što je bio pokušaj pomirbene geste nakon tragedije iz 1985., koju su Juventusovi navijači, onako, dočekali pomiješanih osjećaja: neki s pljeskom, neki s još većom dozom gorčine.

Uzvratni susret, očekivano, obilježila je i reakcija torinskih navijača, koji su transparentima ispričali svoju stranu priče, a na jednom od najupečatljivijih i najbrutalnijih stajalo je "15-4-89. Sheffield. Bog postoji". Referenca je to na tragediju još većih razmjera koja se odigrala četiri godine poslije Heysela. Mjesto radnje bio je Hillsborough, s visokom, metalnom ogradom iza oba gola koja je dotad bila uobičajena za engleske stadione, a na rasporedu je bila polufinalna utakmica FA kupa između Liverpoola i Nottingham Foresta. Uslijed organizacijskih poteškoća na ulazima, policija je širom otvorila velika ulazna vrata, kroz koju su rijeke navijača tekle prema već pretrpanoj tribini. Gledatelji u prvim redovima su, praktički, bili zgnječeni zbog abnormalnog priljeva na ulazima, zbog čega su - oni koji su to mogli - počeli preskakati visoku ogradu, a dio njih spas je potražio na gornjoj etaži tribine, na koju su ih ljudi podizali i, zapravo, spašavali im živote. Točno 97 ljudi nije bilo te sreće.

Njih 94 smrtno je stradalo toga dana, a posljednja, 97. žrtva - Andrew Devine, koji je toga dana imao 22 godine - umro je 2021., ali je više od tri desetljeća patio zbog posljedica ozljeda iz te tragedije. Poginule su dvije sestre, tri para braće, otac i sin, kao i dvojica muškaraca koja su iščekivala prvo dijete. Najmlađa žrtva, Jon-Paul Gilhooley, imao je deset godina, a njegov rođak Steven Gerrard iz te je katastrofe crpio inspiraciju za karijeru i ostavštinu u "redsima". Bez žrtava je, pukom srećom, prošla namjera suludog vozača na Liverpoolovoj šampionskoj paradi krajem svibnja ove godine, kada se sivim Fordom zaletio u masu navijača, što je rezultiralo sa 109 ozlijeđenih, a u bolnici je završilo i četvero djece.

Neprijateljstva u takvim trenucima nestaju, a nogomet, koliko god bili zaluđeni njime, ostaje u sjeni. Nakon Hillsborougha, lanac nogometnih šalova dugačak 1,6 kilometara raširen je od Goodison Parka, Evertonova stadiona, sve do Anfielda. Toga su dana život izgubili brojni prijatelji navijača Evertona, gradskog rivala, s kojim će "redsi" na terenu ispoštovati sve natuknice navijačkog folklora i suparništva, ali granica postoji.

Predstavnici "karamela" proteklih su dana položili vijence za Dioga Jotu, a isto su učinili i brojni navijači, koji su se emotivnim porukama opraštali od igrača koji im je, zapravo, bodove oduzimao prije samo tri mjeseca. Naš grad ujedinjen je u tuzi, stoji na papiriću pored vijenca Evertonova navijača u zaleđu Anfielda, dok je grb kluba na društvenim mrežama i dalje obojen crno-bijelim notama zbog tragedije na cesti u Španjolskoj.

Diogo Jota, njegov brat Andre, 39 žrtava Heysela i 97 žrtava Hillsborougha - da zatvorimo krug - živjet će vječno. Upravo će Liverpool, kao branitelj naslova, otvoriti novu sezonu Premier lige, 15. kolovoza protiv Bournemoutha na Anfieldu, a prvi "You‘ll Never Walk Alone" nakon najnovije, ali nadamo se, posljednje tragedije bit će "nešto drugo".