U nogometu svi vole diskutirati i pretendirati da su u pravu. Zato je toliko raspravljana i žustrine jer se epilozi istine dogode kasnije. Tada opet mnogi zaborave koje su teze zastupali i lako se svrstaju uz one koji su bili u pravu. Često su čak i glasniji, računajući da se zaboravilo što se prije govorilo. Što globalno gledano i bude tako. Nijanse određuju epiloge, pa je logično da mnogi ljudi to ne prepoznaju prije utakmica, prvenstava ili sezona...
Frank Lampard je ikona Chelsea. I veliki miljenik (bio?) Romana Abramoviča. Pa kada je FIFA podigla “rampu” nakon dvogodišnje zabrane kupovanja igrača, ruski oligarh je po svom običaju bacio na stol koliko god milijuna treba. Osim nešto ušteđenog novca dok nije mogao trgovati na tržnici igrača, Abramovič je posegnuo u kasu jer je bio umoran od marginalnih uloga njegova kluba. Posljednji naslov Chelsea je osvojio 2017. godine. Od tada jedno peto i treće, dva četvrta mjesta u Premiershipu ozbiljno su načela taštinu tog milijardera. I to unatoč činjenici da je Chelsea prije dvije i pol godine osvojio Europsku ligu. Nekoć bi bilo prestižno, ali nakon 5 (ukupno 6) engleskih naslova i jedne Lige prvaka, na Stamford Bridgeu se najviše raduju tim trofejima...
Nakon rastanka s Conteom, pa Sarrijem, Abramovič je od Lamparda očekivao povratak na “staro”. Uložio je u ljeto 2020. godine čak 247 milijuna eura da bi doveo Havertza, Wernera, Ziyecha, Chilwella, Mendyja, Thiaga Silvu i druge novake te krenuo prema vrhu. No, Lampard je veliko igračko ime i trenerski neodređeni potencijal. S novim Chelseajem pokazivao je koliko je opterećen razlikom u znanjima dvije mu nogometne karijere. Pa kada je na pola sezone uspio dotegliti Chelsea do devetog mjesta, Abramovič je izgubio strpljenje.
Otarasio se klupske legende, a onda na prilično iznenađenje mnogih doveo njemačkog stručnjaka s nesretnom epizodom u PSG-u, Thomasa Tuchela. Želja je bila da Nijemac stabilizira momčad, osigura Ligu prvaka iduće sezone, a od jeseni krene u borbu za trofeje. Tuchel nije ispunio ta očekivanja, on ih je odmah do lipnja ove godine premašio. Ne samo da je Chelsea došao do 4. pozicije u Premiershipu, nego je razigranošću nogometne sudbine Tuchel osvojio Ligu prvaka! Onu koju je godinu prije izgubio sa PSG-om u finalu s Bayernom, ugrabio je onda kada se malo tko tome nadao, kako za njega, tako i još više za Chelsea. Thomas Tuchel postao je tako jedini trener koji je dva puta zaredom došao do finala Lige prvaka s dva različita kluba!
Nimalo loše za stručnjaka kojeg je nakon turbulentne ere u PSG-u dobar dio analitičara europskog nogometa tretiralo kao razvikanog trenera koji je svoje limite pokazao čim je došao u veliki bogati klub. Koliko je PSG velik klub u kriterijima velikana kontinentalnog nogometa dalo bi se raspravljati, ali da je iznimno bogat to je činjenica. Zato je i došlo do toga da se ulaže nenormalno veliki novac da se dovedu najveća imena današnjeg nogometa, a da se ne uspijeva izgraditi homogena momčad. Ona u kojoj će svi biti posvećeni kolektivu, radu i kroz momčadski uspjeh afirmirati individualne vrijednosti. Tuchel je brzo shvatio da na Parku Prinčeva ima previše onih koji se smatraju prijestolonasljednicima prvog reda, a da je malo onih koji su spremni bespogovorno slijediti njegove ideje. Nakon što se razišao sa šeicima iz Katara, činilo se po ehu u europskom nogometu da je taj 48-godišnji propustio šansu karijeru. Za njega, koji je u 25. godini prekinuo karijeru braniča zbog teže ozljede koljena, izgledalo je kao da mu slijede drugorazredne role...
U utorak navečer protiv Juventusa Tuchel je zaokružio 50. utakmicu na klupi Chelseaja sa zvučnih 4:0. Iznad svega je večer obilježio dojam kako je njegova momčad space shuttle za talijanskog diva, koji joj je prije 45 dana u Torinu nanio jedan od dva poraza u ovoj sezoni. Kad pogledate utakmicu iz Londona onda se logično pitati kako se uopće mogao dogoditi poraz od takvog suparnika. No, i u Torinu je Chelsea dominirao, ali je Juventus bio agresivniji i borbeniji nego u Londonu, i puno sretniji. Tko zna, možda i zbog tog kiksa, koji je izuzetak koje potvrđuje pravilo o fantastičnom ritmu Chelseaja, dobar dio analitičara je požurio ustvrditi kako se Tuchelova škvadra vraća u normalu nakon senzacionalnog proljeća. Kakve li zablude.
Chelsea je vodeći i uvjerljivo nadmoćan u grupi LP-a, dok je u prvenstvu vodeći s devet pobjeda, dva remija i jednim porazom, uz senzacionalnu gol-razliku 30:4! Jedini pad dogodio se sa suparnikom iz finala LP-a, Guardiolinim Manchester Cityjem, i to na domaćem terenu...
Chelsea dakle leti. U 50 Tuchelovih utakmica upisali su 35 pobjeda, 8 remija i 7 poraza. Prosjek je 2,26 bodova po utakmici, koji se povećava u ovoj sezoni na 2,50! U čemu je tajna ovog iznimnog iskoraka Chelsea? Ulaganja? Bilo ih je i prije. Kvalitetna pojačanja? I njih je bilo prije. Trener? Gotovo je sigurno. Sve ono što Tuchel nije uspijevao dotjerati do kraja s razmaženim zvijezdama PSG-a, od prvog je dana krenulo u pravom smjeru s profesionalcima u Chelseaju. Igračima čiji je pristup igri, neovisno radi li se o prvenstvenom, kup, prijateljskom ili inom susretu, uvijek maksimalan. Talijanski kroničari, kao i igrači Juventusa, govore samo o tome. Ritam igre od prvog do sučevog zvižduka je visok i nema spuštanja gasa neovisno o tijekovima igre. Tako je i na treningu, a kamoli neće biti u fantastičnom okruženju utakmica u Engleskoj...
Tuchel, naravno, nije znao samo motivacijski posložiti momčad, i pridobiti povjerenje igrača tek tako. Oni su prepoznali u njegovim pristupima, dosljednost trenera, ali su mu autoritet iznjedrili tehničko-taktički faktori. Tuchelov Chelsea igra baznih 3-4-2-1, a onda se temeljem dinamike igre prilagođavaju situaciji. Rade to s takvom lakoćom da često kroničari ne prepoznaju kad prelaze na 3-2-5 (u posjedu) ili na 5-3-2 (bez posjeda). Nisu svi igrači brzi u sustavu Chelseaja, ali u toj razrađenoj igri, gdje se točno zna što je kome raditi i gdje se mora kretati, i oni “tromiji” kao primjerice Jorginho, djeluju brzi.
A oni brži, kao nova zvijezda Reece James (21), u toj igri ispadaju prebrzi za svakog. Stvar je međutim taktičke organizacije, kretnji sa i bez lopte i kontinuiranog viška koji stvaraju Tuchelovi igrači, svejedno da li započeta akcija (nisko od golmana u pravilu) dobiva ubrzanje prebacivanjem prve linije suparničkog presinga do bočnih i dva playmakera (Jorginho, Kovačić, Kante), ili dva majstora između linija, brzonogi Mount, i nešto manje dinamični, ali tehnički bolji Ziyech brzim okomicama upošljavaju napadača ili se sami ubacuju u završnicu.
Jest, sustav je poznat, mnogi igraju 3-4-2-1 i znaju teoriju kako zaustaviti takvu formaciju. Bit je u tome da Tuchelov stroj djeluje nezaustavljiv i onda kada se ozlijede izvanredni, ponajbolji klupski igrači kao Lukaku, Kovačić ili netko treći. To je najbolji znak da u Chelseaju caruje igra i da Tuchelova momčad na najbolji način oplemenjuje bodovima trenerovu ideju. Unatoč činjenici da ih ne doživljavaju kao favorite sezone...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....