The struggle is real. Ta engleska i teško prevediva otočka fraza kao da savršeno opisuje trenutak u kojem trenutačno živi Joško Gvardiol. Prije ne više od par mjeseci, naime, nakon serije pogodaka u Premiershipu, utrke za superlativima na račun hrvatskog braniča poprimale su razine od kojih se i sam crvenio. "On nije s ovog planeta", "Je li on branič ili napadač?", "On je najkompletniji igrač svijeta"..., redali su se komentari. Malo potom, pak, City je uronio u krizu kakvu Guardiola ne pamti u svojoj trenerskoj karijeri. A Gvardiol je, eto, odjednom postao "Najprecjenjeniji igrač ikad", "Kikser", "Čovjek koji je pao s nebesa u - blato"... Da, borba je doista stvarna.
Nisu samo "otočani" oštri
Što je, zapravo, istina u cijeloj priči? Kao i uvijek, negdje u sredini, jer sigurno ne živi u ekstremnim doživljajima koji ga, u biti, okružuju otkad je stupio na zvjezdanu pozornicu svijetlo-plavog dijela Manchestera. Engleski mediji, pritom, ne štede nikoga, no u slučaju ovog još uvijek 22-godišnjaka (!), taj stalni dojam "bipolarnosti" traje dulje vrijeme. Sjetimo se, recimo, kiksa protiv Ferencvarosa, kada ga je Zoran Mamić stavio u prvu momčad, pa su društvene mreže vrištale da je još jedna "maksimirska prevara". Nakon one bočice na Euru kontra Španjolske u osmini finala 2021. godine, Gvardiol je od strane hrvatskih navijača, ali i dijela medija proglašen - "rupom". A onda, ubrzo, postaje "novi Zajec", odnosno "čovjek vatrene budućnosti". Ovako bismo mogli nabrajati unedogled...
Sve to, međutim, nije točno, posve naravno. Joško Gvardiol slijedom svog bogomdanog talenta, ali i rada, odnosno želje za odricanjem, kao i doista urođene skromnosti, vrlo je brzo uletio u orbitu, gdje si u ovim modernim vremenima ili Elon Musk, ili, pak, Grunf iz Alan Forda. A Gvardiol je, u konačnici, moderni branič koji će iskoračiti u odijelo elitnih braniča, no pritom mora proći i razna iskušenja, kao i stjecati navike. A onda, ujedno, i pronaći svoje mjesto.
Teško je, naime, ne spoznati i disbalans potreba i ideja koje pred njega stavlja Josep Guardiola, forsirajući ga na mjestu ili lijevog beka, ili lijevog stopera u sustavu s tri braniča. Gvardiol bi po planu igre morao braniti City od svih napada, a onda u plaštu superjunaka odjuriti na drugi kraj terena i tamo rješavati napadačke akcije.
I on snosi krivnje, ali...
Sve se to, ujedno, događa u času kada Guardiolu i City trese najveća i najteža kriza otkad je karizmatični Španjolac stigao u grad. Stavljati hrpetinu grešaka na leđa "vatrenog", pritom nije ne samo fer, nego nije ni realno. Takve probleme i stropoštajuću krivulju, ruku na srce, teško bi na svojim leđima nosio i sam Atlas.
Lako je, međutim, u cijeloj priči naći i dobru stranu, jer Joška Gvardiola i ovo sve će dodatno očvrsnuti. prolazak kroz ovaj limb, realno, trebao bi mu učvrstiti mentalnu čvrstinu, a što se znanja i mogućnosti tiče, više govori kako Guardiola od njega ne odustaje. Sigurno ne zbog odštete ili plaće, već onoga što Gvardiol donosi na terenu.
Posve bi suludo bilo potpuno abolirati i njega samoga, jer činjenično se mogu zbrojiti njegove greške na račun igre i rezultata, kao i dojam da se zbog svih zahtjeva u igri, Gvardiol zna "izgubiti". I to je, na kraju krajeva, dio nogometa. Nogomet je satkan i od grešaka, a savršenog igrača nema. Samim time, niti Gvardiol nije savršen ili bezgrešan. On je igrač koji je brzo odletio u stratosferu interesa, novca, potreba, samo jer je neizmjerno talentiran. Da će biti još bolji, u to nema sumnje. A ako smo kod mitološke analogije s Atlasom, onda je u cijeloj priči ionako oduvijek ključno da poput Ikara ne odleti preblizu suncu koje mu topi krila...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....