Kad pogledamo realnu situaciju s reprezentativnim kadrom onda ćemo jasno zaključiti da kadar ima problem s centarforima. Taj problem postoji već zbog činjenice da nema ni približnog većinskog doživljaja jednog igrača kao primarna i logična opcija izbora. Kad govorimo o centarforima onda mislimo na klasičnu devetku. To je igrač koji stasom i profilom igre nudi momčadi referentnu točku središnjice napada, a što znači kontrolu lopte dok se suigrači ne priključe ofenzivi, razigravanja kao mantinela, vezivanje suparničkih stopera i otvaranje prostora za drugu špicu ili vezne, naposljetku ili na početku, realizatorski doprinos i akcije unutar kaznenog prostora (skok)…

To su dakle teorije o igri klasične devetke, kakvu smo recimo imali u igračima kao Mario Mandžukić (190 cm) ili Dado Pršo (187 cm). Hrvatska je u 30 godina imala različite napadačke varijante. Jedna od povijesno najjačih svakako je bila Šuker-Bokšić. No, ona je takvom bila u taktičkoj postavci (3-5-2) koja je iziskivala igru s dva špica, od kojih u pravilu jedna mora biti brža i prodornija. Bokšić je u tom smislu bio Top class, a Šuker je u realizatorskom pogledu bio još jedan Top class. Najveća šteta za taj idealni tandem jest u tome što nisu mogli zajedno igrati na EP 96. i SP 98., kada su bili na vrhuncima, nego su bili dijelom neuspješne misije na SP 2002., tada već u silaznoj putanji…

Reprezentacija je imala više odličnih napadača realizatora, neki nominalno kao devetke, kao primjerice Vlaović, Eduardo, ali su to praktično bili optimalne druge špice. Dakako da je u profiliranju nužnog napadačkog potencijala ključno kakvu ideju igre ima izbornik. Primjerice, Slaven Bilić je znao često pribjeći korištenju Olića i Mandžukića zajedno, kad je želio vrlo agresivni visoki presing i što bliže prisustvo napadača u završnici (sjetimo se doigravanja u Turskoj 2011.).

Petkovićev povratak

Zlatko Dalić je, po oproštaju Mandžukića, te udaljavanju Nikole Kalinića u Rusiji (šteta tog igračevog gafa, jer je klasična devetka koja bi napokon dobila puno prostora) morao kemijati s izborima. Bili su pozivani brojni kandidati, od Santinija, Čolaka, Čopa do Petkovića, Budimira i tzv. drugih špica kao Kramarić i Livaja, te pozicioniranja krilnog igrača na devetki, Rebića. U kvalifikacijama za Euro 2020. činilo se da je pitanje devetke dobilo dugoročnije rješenje, jer Bruno Petković je odličnu formu iz Dinama počeo potvrđivati i za Vatrene. No, od lockdowna na dalje Petković je “nestao” i danas je, objektivno, daleko od kandidature za Katar. S obzirom da mu je 27 godina i da ima taj background iz kvalifikacija EP, idućih 4-5 mjeseci moglo bi se dogoditi, nekom velikom prekretnicom u njegovom učinku u Dinamu i revitalizacijom kandidature kod Dalića, povratak u formu u finišu priprema za Katar. S obzirom na izgubljene pozicije taj jesenski zaokret morao bi biti značajan kao i forma na temelju koje je prije par godina pozvan u reprezentaciji. Može li to Petković postići, više je skepse nego uvjerenja...

Mandžukićev stil

Hrvatskoj je po stilu igre, a i vrlinama tehničke prirode koje su iznad fizičkih potencijala, jako potrebna prava devetka. Bez takvog igrača Vatreni nemaju dubinu, nemaju moć u napadu, a limitiraju i zavidne potencijale veznih igrača te tzv. drugih špica. U tom smislu razlika između igre u Osijeku protiv Austrije te s Francuzima u Splitu može se prepoznati i u različitom izdanju Ante Budimira odnosno momčadi. U raštimanoj priči u Osijeku Budimir se uklopio u posljednjih pola sata. No, u čvršćoj i organiziranijoj postavi na Poljudu vrlo se dobro vidjelo kako je momčad učinkovitija s visokom devetkom. Istina je da je Budimir propustio par čistih prilika, ali protiv moćnih Francuza došao je u te šanse. Njegove su kretnje otvarale prostor u koji su Kovačić i drugi vezni mogli slati okomice ili odigravati dupli pas, kao što je Budimir doprinio da se momčad stigne priključiti napadu zadržavanjem lopte i čvrstim odupiranjem stamenim francuskim stoperima. Više im je puta presingom, ali i u skoku uzeo loptu. Budimir nema razinu Mandžukića, ali je stilom igre trenutno najbliži toj poziciji. U kontekstu raširenih sumnji u njegove učinke dobro se podsjetiti i slučaja Francuske iz Rusije 2018., gdje je velike kritike izbornik Deschamps trpio zbog toga što mu Oliver Giroud stalno igra od druge utakmice na dalje. No nakon što se u prvoj utakmici Francuska mučila s Australijom, a Giroud ulaskom u finišu donio pritisak koji je rezultirao pobjedonosnim golom (2:1), Deschamps je pronašao ključ uspješnije igre. Umjesto krila Mbappe na devetki, a Dembelea na lijevom te Griezmanna na desnom boku, uvrstio je Girouda kao klasičnu devetku, Griezmanna na polušpicu, desno Mbappea a lijevo, veznog Matuidija. Francuska je ušla u pobjedničku formu, a Giroud kao klasična devetka nije postigao niti jedan jedini pogodak (tek jedna asistencija) od 14 momčadskih! No, Giroud je radio ogroman posao za momčad, vezivao braniče, otvarao prostor, a brzi Mbappe i vezni igrači maksimalno su to koristili...

Provjera Muse

Hrvatska bolje djeluje s devetkom koja će, ako ne dovoljno realizatorski onda radom omogućavati drugima da dođu do punog ofenzivnog izražaja. Kako osim Budimira trenutno ne vidimo drugog, on djeluje kao prvi izbor, uz kojeg se može vezati jednu od polušpice (Kramarić, Livaja…), ili hitrog Perišića, ili obje varijante. Ukoliko Dalić kani igrati na kontre, onda mu klasična devetka nije potrebna. No, za brzu tranziciju Hrvatska, realno, ima manjak brzih napadača. Kako god izbori nisu veliki, to je trenutna hrvatska stvarnost, i izbornik će organizacijom i idejom igre trebati pogoditi način kako iskoristiti one kadrove koje ima na raspolaganju.

Nakon Katara, u novom ciklusu ima mladih igrača koji mogu napredovati u A vrstu i prerasti u važne vrijednosti među devetkama, od Šimića preko Belje do Matanovića. Uz dodatak da se treba vidjeti i kakav je napredak ostvario Petar Musa, koji sigurno nije tek tako postao napadač Benfice…