Korona, kiša, vjetar, oronuli Maksimir... Baš kao četiri jahača Apokalipse. Bože nas sačuvaj takvih utakmica, takve atmosfere. Ali, što se tu može, takva su vremena, bremenita, pa onda pati i nogomet. Bilo je pomalo bizarno gledati kako je cijela priča izgledala prije i za vrijeme maksimirskog ogleda. Svi dobro znamo kako su izgledala ozračja prije utakmica Vatrenih u njihovoj povijesti. Bilo je gužve, pjesme, skandiranja, ljudi su u kolonama kretali prema stadionu. Uvijek je bilo veselja, radosti, okolni ugostiteljski objekti su radili najbolji dnevni promet u godini kad je igrala Hrvatska. Bile su to fešte, nogometni praznici, tulumi najjačeg intenziteta.

Idealno za boleštinu

U nedjelju su tulumarila ona četiri jahača Apokalipse s početka teksta. Kiša kao da je čekala početak utakmice. Do 17.59 bilo je oblačno, hladnjikavo, ali nije padalo. Kad je počelo, spustila se kiša, potpomognuta vjetrom. Kad je vremenski bal, nek’ je bal. Nije kiša samo natopila dresove nogometaša, već je sasvim solidno smočila novinare koji su sjedili u prvim redovima svojih loža. No, dobro, preživjeli smo, ali naši laptopi nisu baš baždareni na vodu.

Kad god je kiša nošena vjetrom padala po našem sredstvu za rad, sjetili smo se onih koji nisu uspjeli izgraditi pravi stadion, zaista je nevjerojatno da viceprvaci svijeta moraju igrati na tom ruglu, a i svi ostali koji dođu na stadion su u problemima.

Zamislite kako je bilo gledateljima kad ih je prala kiša? Hladna, neugodna, vjetrom nošena. Dobro da im se nije mjerila temperatura na izlazu sa stadiona. Ako je nisu imali pri ulazu, onda su je sigurno zaradili u ovih 90 minuta. Bilo je to idealno vrijeme za razboljeti se. Samo se nadamo da netko nije zaradio koronavirus. Makar, teško da se i korona željela pojaviti na ovoj utakmici, vjerojatno je bilo neugodno i virusu.

Treba zapravo skinuti kapu i nakloniti se do poda svima onima koji su došli na utakmicu. Bilo je nešto više od dvije tisuće gledatelja, makar je u poluvremenu gotovo polovica njih napustila tribine, naročito oni koji su došli s djecom. Bilo bi preopasno za mlade ljubitelje nogometa da su sat i pol bili na Maksimiru.

Impresivna zastava

Zapravo, posve iskreni izvještaj s ogleda Hrvatske i Švedske, priču o atmosferi, možemo opisati samo s jednom riječju - žalosno! Na sjevernoj tribini skupina “Mi Hrvati” nije štedjela grla, cijelo vrijeme se čulo navijanje s sjevera, bubnjevi su davali ritam. Makar, kako je kiša jako prala, društvo se malo pomalo pomicalo prema gornjem dijelu tribine, kako bi se barem malo sklonili od nevremena.

Inače, ispod sjeverne tribine bila je rastegnuta velika kockasta zastava, s natpisima “Bribir” i “Crikvenica”. Bila je zaista impresivna. Kad je Nikola Vlašić zabio pogodak za Vatrene, pokisli gledatelji su počeli navijati jačim decibelima, probudio se i Zapad. E sad, još nas nešto zanima. Kako je reagirala ekipa iz UEFA-e kad je vidjela da se na maksimirskom stadionu nije držala propisana distanca. Nema toga kod nas, mi smo društven narod i u teškim vremenima.

Dok je kiša pojačavala, sjetili smo se istog termina prošle godine, igrali smo u Splitu protiv Mađarske. Hodali smo s kratkim rukavima, a bilo je i hrabrih koji su se kupali na Bačvicama. U nedjelju su svi na Maksimiru bili hrabri, samo se se kupali u nešto drukčijim okolnostima.