DALIĆ STAO U OBRANU ČOVJEKA KOJEG JE OSPORAVALO 'POLA' HRVATSKE 'Mnogi su bili protiv njega, a on je igrao finale SP-a! Pa nije to bio Kup Varaždina'

Zlatko Dalić okupio je novinare iz tiska u Varaždinu, prvo u Contri na stadionu, gdje smo sat i pol razgovarali o nogometnim i inim temama, potom kod sebe na splavu na Dravi, u opuštenom ozračju.

Nismo dobili odgovor na pitanje hoće li i dalje voditi Vatrene, potvrdio je da je već nakon Amerike odlučio otići poslije Svjetskog prvenstva, ali poštovanje i obožavanje naroda poljuljalo ga je u toj odluci. Otkrio je izbornik mnogo stvari, ali ne i to ima li informaciju oprašta li se netko od Vatrenih za nadolazeće akcije.

- Nisam tako razgovarao s njima. Svatko zna svoje motive, ali mislim da bi svi trebali ostati skupa. Usput treba ići i pomlađivanje. Najavio sam da bi Liga nacija trebala biti korak u tom smjeru, ali opet, drugi smo na svijetu, ne možemo drastično mijenjati ekipu. Da smo ispali u skupini, napravili bismo radikalan rez, ovako ne. Mnogi su bili protiv Strinića, a on je igrao finale Svjetskog prvenstva. I to dobro. Pa nije to bio Kup Varaždina! Možda ni ja još ne shvaćam da je to bilo finale Svjetskog prvenstva... Ugovor imam još dvije godine, ali sam ću odlučiti. To će biti ovih dana, neka sve skupa malo prođe. Samo nemojte staviti naslov da sam ljut, rekao sam što me mučilo. Ne mogu neki misliti da sam balavac. Ime sam stekao radom, trudom, pa će sada nekakva dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Neće. Hoću mir, a ne da gledam tko mi je iza leđa.

Modrić je spominjao mogućnost oproštaja.

- On sigurno može iznijeti još Euro, takav je profesionalac. No, sve je osvojio, to je činjenica. Ipak, ovo što se dogodilo u Hrvatskoj nitko od nas nema pravo zanemariti.

Presretan i preponosan

Inače, druženje smo počeli ležernije, kako je biti Zlatko Dalić nakon Rusije?

- Živimo ja, kao i svi Vatreni, najljepše trenutke u sportskoj karijeri. Nismo očekivali ovakvo nešto. Jesmo računali na doček, ali na toliku ljubav i emocije nismo ni slučajno. Četiri dana Hrvatska slavi, u svakom je gradu veselje, presretan sam i preponosan, prije svega zbog tolikog jedinstva i zajedništva. Ono što smo doživjeli iz autobusa, ljude po cesti, stare i mlade, koji plaču i ushićeni su... To je fantastično. Fascinantan je podatak da je bilo možda i milijun ljudi na cesti, a samo su četiri privedena. Što govori puno o nama Hrvatima. Nakon svega je možda i sjajnije od srebra ovo što se dogodilo u Hrvatskoj - kazao je pa priznao da nije prežalio poraz u finalu.

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

- Bio sam žalostan nakon finala, još je uvijek u meni žal jer mislim da je Hrvatska morala biti svjetski prvak, po svemu. Ali tako se dogodilo, nisam se radovao ni u Moskvi, ni u avionu, ali kad sam na kraju sve ovo vidio, napravili smo sjajnu stvar. No činjenica je da je Hrvatska trebala biti svjetski prvak.

Je li sebi što zamjerio?

- Nisam ništa. Sve smo napravili, bili bolja momčad, presudio je penal koji se ne svira u finalu Svjetskog prvenstva. Pogotovo što se sudac pet puta vraćao na kameru, gledao... Ako nisi siguran, to ne sviraš, nema šanse da to napraviš. To nas je dotuklo, nismo se imali snage vratiti, pokušavali smo, ali nije išlo, Nikad neću prežaliti to finale, cijeli će mi život biti u glavi. Nakon svega Hrvatska je za mene svjetski prvak. No neću govoriti o sucima, nije to moj stil, tako je to čovjek vidio i treba ga poštivati.

Prije razgovora s novinarima telefonski je porazgovarao s Ivanom Rakitićem, u kontaktu je s igračima.

- Jesam, pokušavam ih sve dobiti da vidim jesu li živi. Čuo sam se i s Vrsaljkom, Perišićem, s ostalima ću se tek čuti. Želim im čestitati na ovome što se dogodilo poslije. I oni su ushićeni i sretni, bili su prvaci države ili Europe, ali ovo nisu nikad doživjeli. Rekao mi je Luka u busu da tako nije bilo u Madridu. Toliko smo bili skupa, a već mi nedostaju. Ovih 55 dana neću nikad zaboraviti, to su najdraža dva mjeseca, vjerojatno će tako i ostati.

Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

Znam razlog, ali...

Nije gledao snimku finala.

- Nisam. Ne mogu. Mislim da smo trebali biti prvaci svijeta. Neću ni gledati.

Zatekao je razbijenu vojsku. U kojem ste trenutku shvatili da će se nešto veliko dogoditi?

- Poslije Nigerije. Dotad je sve visjelo u zraku. Tada je i njima postalo jasno da jesu, da mogu. Od tog su trenutka oni počeli gurati mene. Rezultat daje snagu i novi motiv, pogotovo kad su u Kalinjingradu vidjeli gotovo 20 tisuća Hrvata i toliku podršku, jer prije su igrači bili sami, što je rekao i Mandžukić.

Zašto nismo to napravili u Francuskoj na Euru?

- Kazali su mi igrači što misle da je razlog, pitao sam ih da bih znao kako je bilo prije, da vidim idem li pravim putem. I znam razlog, ali neću ga kazati.

Postoji li žal kod igrača zbog toga?

- Naravno, znaju da vrijede. Ali prije se nisu stvari poklopile, a ovaj put jesu. Je li meni dragi Bog dao sreću da ja budem tu ili nije u tome stvar, ne znam, ali tako je ispalo.

Kakva je bila noć prije finala?

- Najmirnija od svih. Bio sam na večeri s ljudima iz Saudijske Arabije i Emirata, samo sam kazao igračima da uživaju. Prije Danske je sastanak trajao minutu, a to je bila najteža utakmica, rekao sam im samo, dečki, ovo je vaša utakmica, mene ni ne trebate. Rješavajte. Pokazao sam im video s našim golovima i slavljima u Hrvatskoj te video Hrvatske vojske. To je bilo sve.

Može li se održati takva atmosfera oko reprezentacije?

- Vidite koliko ljudi to voli, a netko je zabranjivao Hrvatskoj da igra u Splitu. Probleme treba rješavati na drugom mjestu, a ne preko leđa reprezentacije. Igrači su rekli da žele Thompsona i “Lijepa li si”, i to pjeva 95 posto ljudi, a sad bi nam pet posto njih reklo da to ne može. Njih pet posto želi sve nas preobratiti, neka pati koga smeta.