Rušenje Brazila bila je bomba, za mnoge senzacija, za neke šok, iako je bilo i onih koji se nisu previše iznenadili. Hrvatska je 9. prosinca 2022. godine u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva na Education City stadionu u Kataru skinula skalp prvom favoritu Mundijala, pokrenula rijeku suza njegovih ostrašćenih fanova, te još jednom zadivila neutralni navijački nogometni planet.
Bruno Petković postigao je gol života, Livaković i Juranović odigrali utakmicu karijere, svi su istodobno mahali i puškom i kistom naslikavši najljepšu sliku. U 90 minuta 0:0, u 120 neodlučeno 1:1, nakon udaraca s bijele točke 4:2. Hrvatski nogometaši ponovno su bili inspiracija za naciju i svijet. Na kazališnim daskama upravo danas kreće predstava Raspucavanje nadahnuta vrlinama koje krase Vatrene. Uz Englesku 2018. u polufinalu SP-a, te Njemačku i Nizozemsku 1998. to je najveća pobjeda nacionalne vrste ikad.

Brazil nije mogao odoljeti hrvatskoj snazi karaktera, zajedništva i međusobnom poštovanja, fantastičnog sportskog i domoljubnog poriva koji nosi i kad se čini da je suparnik u dobitnoj poziciji, koji vuče naprijed i kad bi gotovo svi pali i odustali. To je dokaz da su Vatreni i na tom Prvenstvu bili velikani, sportski monstrumi. To je i potvrda koliko je hrvatska reprezentacija golema i sjajna. Iako nismo velesila i ne možemo po broju stanovnika to ni biti, mi smo nogometna klasa sa srcem i mišićima koja se ne boji velikih, osvaja medalje i sanja - naslov prvaka. Jaki smo zato što nam je taj sport upisan u DNK-a i to dokazujemo već stotinu godina. Političke i druge okolnosti uvjetovale su kada impresivno, kada diskretnije.

Potpuno drukčije

Rusija je vrh, najveće što su Vatreni napravili, ali Katar ja za mnoge, i za autora ovog teksta definitivno - kao san. Sjećanja s tog SP-a preplavljena su emocijama, kao da sam živio u bajci... U 38 dana na Bliskom istoku, od toga dva u Rijadu, ostalo u Dohi i okolici, svi koji smo pratili reprezentaciju nismo stali, kao ni ona. Dan i noć, utakmice i treninzi, sve zajedno kao u dahu, i stresno i veselo, nervirali smo se, ljutili i slavili, oslobođena su sva čuvstva, Katar mi danas djeluje poput romantičnog večernjeg filma sa sretnim krajem. Iako ostaje i žal za zlatom...

Potpuno drugačiji od ostalih nogometnih natjecanja jer nije bilo aviona i putovanja, mijenjanja gradova i hotela, proletio je u našim i drugim utakmicama, “ludilu” navijača, reportažama, intervjuima sa zvijezdama i novinarima iz svijeta, a našlo se vremena i za opuštanje u hotelskim pubovima iako je u njima pivo bilo 12 eura. Nikad se nisam s većim minusom vratio kući u omjeru dobivenih dnevnica i potrošenog.

Brazil i četvrtfinale za Hrvatsku je “osobna iskaznica” cijelog Prvenstva. Brončana medalja izborena je pobjedom nad Marokom 17. prosinca, što će ove godine biti dan derbija Dinama i Hajduka, a zbog poraza od Argentine u polufinalu vrhunac je ostalo “razaranje” Selecaa u času kad je i FIFA već “trljala ruke” zbog polufinala Brazil - Argentina. Osvajali smo medalje, slali kući mnoge velikane s najvećih natjecanja, ali nikad nisam osjetio da nas pojedini moćnici ne žele vidjeti kao nakon Brazila, jer još jednom smo vladarima nogometa uništili planove. U Rusiji smo bili simpatičan hit, no svake je nove zvijezde jedan turnir dosta. Hrvatska u Kataru nije bila priželjkivani polufinalist. Međutim, Vatrene predvođene Lukom Modrićem i stožer Zlatka Dalića, u kojem je posebno najveće ambicije i samopouzdanje emitirao Vedran Ćorluka, to nije bilo briga. Njihov je plan javno deklarirao i na riječima uvijek škrti Marcelo Brozović kazavši kako žele “plasman koji će biti jedno mjesto bolji nego u Rusiji”.

Godinu kasnije na isti datum mnogo je toga i dalje svježe i moćno, gotovo kao da nikada nije ni završilo. Dan prije utakmice došao sam u kamp Brazila. Na terenu Tite i njegovi “kanarinci”, na tribinama valjda 200 novinara. Bacio sam im na prvu:

- Ovo vam je zadnji trening u Kataru.

Malo tko vidio

Pojedini su se naljutili, neki i zagalamili, nisam sve ni razumio. Malo je tko u svijetu vidio Vatrene kao pobjednike, pogotovo nakon teškog prolaza Belgije i Japana, iako su mnogi stručnjaci birali lijepe riječi o Modriću, Gvardiolu i društvu. Nismo ni mi bili sigurni, no bolje od svih znali smo što naši mogu. Na ulazu na Education City jedan me hrvatski kolega s radija pitao koji je najteži poraz Hrvatske na velikim natjecanjima. Planuo sam kao rijetko kad. Neki su se već spremali kući...

TOM DUBRAVEC Cropix

Na terenu očekivano teška bitka. Brazil je vodio golom Neymara u sudačkoj nadoknadi prvog dijela produžetka i ne bi bilo nikakvo čudo da se probio dalje, ali Hrvatska je odigrala vrhunsku utakmicu. Imali su 21 udarac prema naših 9, čak 11 u okvir, a mi taj jedan koji je završio pogotkom. Livaković je izvrsno branio, posebice Neymaru, međutim, u velikoj smo ih mjeri “anestezirali”, posjed lopte bio je 51:49 u korist Hrvatske, nismo im dali da se razmašu.

Juranović je izvrsno uštopao Viniciusa, njihova se sredina nije mogla nametnuti jer je naša - Modrić, Brozović, Kovačić - bolja i to je uvelike odredilo zbivanja... Tite kao izbornik pomogao je stavljanjem stopera Militaa i Danila na bekove, pritom potonjeg dešnjaka lijevo, otupio im s time dolazak iz drugog plana, a udarac koji nas je spasio zadali smo im u 117. minuti kad su poput jazavaca pohitali u napad iako su vodili 1:0. Modrićeva osvojena lopta, Vlašićev pas, Oršićeva asistencija i Petkovićev gol bacili su nas u delirij. Bilo je to oduševljenje i izbavljenje iz ralja poraza, jedan od najjačih trenutaka cijelog Svjetskog prvenstva.
Petković nas je frustrirao. Ušavši u 72. minuti umjesto Kramarića gubio je lopte i prije nego što ih je primio. Osmorica hrvatskih novinara, ne računajući HRT, a Brazilaca preko dvjesto, sjedili smo u prvom redu medijske tribine povrh klupe Vatrenih. Toliko nas je izludio da smo počeli vikati izborniku - vadi ga van. Samo su rijetki smirivali kako mu treba dati šansu. Kasnije sam čuo da je Dalić, koji je većinom stajao, prišao klupi i kazao kolegama da ga misli zamijeniti bez obzira što je ušao kao pričuva. Na to su reagirali Vedran Ćorluka i Ivica Olić.

- Ne, stani, dajmo mu još vremena...

Ostao je u igri i ispisao povijest. Drama na terenu, ali i pokraj njega. Nakon što je u 102. minuti izvozao Brazilce javila se iskra nade kako od Brune možemo nešto dobiti, a kad sam vidio da se njegov šut ljevicom zakoprcao u mreži, to je bila erupcija vulkana. Skakali su i zaštitari koji su stajali iza mene. Ili mi se tako činilo zbog mojeg ekspresivnog ponašanja. Petković nam je nedavno u Garden Innu kazao kako ne voli novinare. Utakmica s Brazilom simbolika je odnosa njega i medija. Od kritika do obožavanja. Pomalo shizofrenično, ali kakve su amplitude u njegovoj igri i karijeri, drugačije nije ni moglo biti.

Brazil je vjerovao u svoju ulogu favorita, no na terenu dugo se tražio, njegovi napadi nisu bili tečni, sve do 20. minute nije bilo ozbiljnije prijetnje. Tada je Vinicius zakuhao, a u nastavku akcije Livaković obranio udarac Neymaru.

- U boj, u boj, hoćemo pobjedu, Hrvatska, Hrvatska - orilo se s “naše” tribine jer iako malobrojniji Hrvati su često bili glasniji. Žutilo se od dresova Selecaa, no puno je bilo lokalnih simpatizera i “sendvičara” koji ne znaju navijati na brazilski način...
Perišić je u 30. minuti oprobao udarac s lijeve strane, kao pokušaj odgovora. Nisu ovi Brazilci španeri starog kova, nemaju Ronalda, Romarija ili Zica, to je poprilično industrijski nogomet, a ne Jogo Bonito. U nastavak su ušli s velikom prilikom. Livaković je “skinuo”, a zaleđe Viniciusa je spasilo Hrvatsku kaznenog udarca jer Juranović je igrao rukom....

Neymar je u 55. minuti bio u prigodi, ali Livaković je još jednom zaustavio šut. Potom je Hrvatska stala na loptu, povezala redove, uvela ih u svoj žrvanj. U 66. minuti ipak su napravili gužvu, Paqueta se našao pred Livakovićem, koji nije dao. Podignuli su se Hrvati na tribinama, prekinuli muk kazališne publike. U 76. minuti ponovno Livaković brani Neymaru... Potom i Paqueti.

Marquinhosova vratnica

Produžetak. Petković se u 102. minuti sjajnim potezom oslobodio pratnje, nije pucao, nego tražio Brozovića, čiji je udarac otišao preko gola.

U finišu Neymar je probio Livakovića i hrvatski je brod počeo tonuti. Međutim, Dalić je bacio sve karte na napad, uveo Budimira, Majera i Oršića, potonji je asistirao, a Petković pogodio.

Vlašić je prvi zabio s bijele točke, kako je kasnije priznao dva dana ranije odlučio je gdje će pucati, Livaković obranio Rodrygu, pogodili su Majer, Modrić i Oršić, a Marquinhos zatresao vratnicu. On je bio naš čovjek. Od njega se odbila Petkovićeva lopta i prevarila Alissona...

Na kraju dana navijači i dio novinara pohitali su u Hiltom očekujući feštu i lom, ali Modrić i društvo već su u glavama imali polufinale, večerali su i sjeli za televizor pogledati sljedećeg protivnika. Nakon mix-zone, gdje su prštale emocije, pa i izjave poput Majerove “Izvan sebe sam, ne mogu vjerovati što smo napravili”, u jednom hotela u centru Dohe gledao sam Argentinu i Nizozemsku. U ogromnom prostoru s petnaestak ekrana svi su redom navijali za Messija i njegove Gauče. Osim nas trojice jer bili smo uvjereni kako bismo lakše s Oranjom. Argentina je dobila, skakali su i vrištali, barem pola nosilo ih je Messijev dres, a onda, nakon dvije-tri minute, krenuli su jedan po jedan prema nama i pružali ruku. Čestitka za čestitkom. Ništa mi toliko ljudi u životu nije čestitalo kao pobjedu Hrvatske na Brazilom.

- Sjajni ste, fasciniran sam, bravo, vi ste bogovi - pljuštali si komentari redom Azijaca i ponešto Afrikanaca. Indijci, Vijetnamci, Pakistanci, Nepalci, Filipinci, Malezijci, Iranci... svi su se došli nakloniti zbog Vatrenih. Poštovanje i divljenje koje te moraju učiniti ponosnim.

O četvrtfinalu SP-a 2022. pisat će se vječno. Možda će više ljudi pamtiti za 20-30 godina Hrvatsku po pobjedi nad Brazilom nego po tome što je još jednom osvojila brončanu medalju.