EUFORIJA HRVATISTANA ZAMIJENILA JE DEPRESIJU! ŠTO HRVATSKA MOŽE U RUSIJI? Kvaliteta je samo jedan od faktora, za uspjeh se treba poklopiti više toga

Možda je nakon duge depresivne atmosfere aktualna euforičnost prirodna reakcija. Nekad te amplitude raspoloženja ne treba odmah proglasiti nezrelošću. No budući da govorimo o Hrvatskoj, zemlji gdje su od euforije i depresije brže jedino njihove izmjene, onda bi trebalo puhati i na ledeno u kontekstu atmosfere za idući veliki turnir.

Plasman na SP, peti od šest pokušaja, izvanredan je uspjeh za zemlju skučenih tržišnih, demografskih, kvalitativnih i međunarodno konkurentnih resursa. Kako smo kao debitanti doživjeli bajkovitu priču osvajanja brončane medalje, jedna od manje poželjnih posljedica tog fantastičnog uspjeha jest što je on postao kriterij vrednovanja ambicije svake selekcije. Zato se, između ostalog, plasiraju teze da se Hrvatska ne bi trebala zadovoljavati samo prolaskom grupe na velikom turniru, odnosno da je, zapravo, realno gajiti “minimalističku” ambiciju dolaska barem među osam selekcija u završnici.

Prisjetimo li se svih odlazaka Hrvatske na dosadašnjih devet velikih turnira, lako ćemo uočiti da je s najmanje pretenzija vatrena škvadra ispraćena baš u Francusku 1998. godine. Teško se osvojila viza za Mundijal, igre Bobana i društva nisu bile dojmljive kroz kvalifikacije, a i pripremni susreti pred Francusku djelovali su razočaravajuće. Pesimista je bilo daleko više nego optimista, a znamo kako je završilo. S druge strane, priča je uvijek imala suprotan završetak u slučaju pompoznih najava velikih rezultata, kao što je primjerice bila opet Francuska, ali ovaj put EP prošle godine. Hrvatska je doista djelovala da ima dobre šanse za velik uspjeh, ali vratila se kući nakon prve utakmice u kup-sustavu.

Problemi sa slabima

Što nam u kontekstu 22 godine duge natjecateljske povijesti Vatrenih sugeriraju pogledi prema Rusiji 2018? Treba li do tamo doći u ritmu poniznosti ili opet bubnjati velikom ambicijom i mantrom “izlaska iz sjene brončanih”? Pogotovo kad se uzme u obzir uvriježeno domaće mišljenje da je Euro teže natjecanje od Mundijala...

Realnost sugerira neke drugačije činjenice. Nakon debija s broncom u Francuskoj, na slijedeća tri SP-a, u Japanu/J. Koreji, Njemačkoj i Brazilu, Hrvatska je ispadala u prvom krugu. Nota bene, u konkurenciji Meksika i Ekvadora (pored Italije), Japana i Australije (Brazila), Meksika i Kameruna (Brazila). U tih šest dvoboja s “naoko slabijim” reprezentacijama Hrvatska je ostvarila samo jednu pobjedu (Kamerun), izgubila obje utakmice od Meksika pa od debitanta Ekvadora te neriješeno odigrala s Japanom i Australijom.

Što nam to govori? Prije svega da na SP-u nema lakih suparnika (ni) za Hrvatsku. Kao drugo, kao na svakom velikom turniru, vrlo je važno da se poklopi kvalitetna forma igrača, da nema ozljeda, da ždrijeb suparnika bude povoljan, da imamo sreće kada je u pitanju sudac ili recimo forma suparničkog vratara (da ne brani kao lud) i dr. Dakle, sam plasman, uz temeljno pitanje kvalitete kadra, ovisan je o spletu okolnosti, odnosno o nizu faktora koji se moraju poklopiti. Sve što se još krivo napravi u pripremi - sve što se tiče, između ostalog, atmosfere, odnosa s igračima, polemika oko spiska putnika i slično - sve je to dodatni teret utvrđenim ambicijama.

Hrvatska ima vrlo dobru reprezentaciju, ali imala ju je i u Austriji 2008, Poljskoj 2012, poglavito u Francuskoj 2016, pa se kolo sreće svejedno zaustavilo na prolasku grupe ili tek dobrom dojmu ispadanja u grupi.

Mogu li Modrić i društvo razmišljati o nečemu više od toga, pokazat će se već u pripremi SP-a. No jesu li spremni napraviti ponajbolji rezultat nakon 1998, poravnati ga ili čak premašiti, to se ne može utvrditi ni u grupi. Portugal je recimo lani imao loš put do finala, ali je osvojio Euro. Hrvatska je s druge strane bila odlična u grupi, a onda je odmah pala od tog “neuvjerljivog” Portugala.

Hrvatska bi se, po nama, idućih šest mjeseci trebala posvetiti kvalitetnoj pripremi Mundijala, kako na terenu tako i izvan njega. Trebalo bi se graditi pozitivnu i poniznu atmosferu. I pred natjecanje bi trebalo usaditi pristup da se živi utakmicu po utakmicu i ne opterećuje pitanjem što će biti do kraja ako se dobije jedna odnosno izgubi druga. Presudno je što će biti na kraju. U međuvremenu treba malo govoriti i opterećivati se, a puno raditi i promišljati kako nadmašiti prvog sljedećeg suparnika. Mnogi se ne sjećaju, ali brončani su pred Francusku i tijekom Mundijala funkcionirali upravo tako. Sve do polufinala, kada smo svi zajedno opustili kočnice svih mogućih ambicija...