U posljednjem intervjuu koji je dao našem listu, a bilo je to na Silvestrovo 2022., bilo je puno naslovnih tema. Svečani stavovi (dojam nove bronce), neizvjesnosti (pitanje nastavka za reprezentaciju), važne najave (Final Four) i smjerovi karijere (novi ugovor Real). Luka Modrić rijetko istupa u medijima, a kako mu je nogometni život maksimalno intenzivan, na najvišim razinama, nakupi se mnoštvo tema, dilema, drama i svekolikih galama.
Ostavio je mogućnost rezimea sezone odmah nakon Final Foura. No, razočaranje što se nije osvojio naslov bilo mu je veliko. Odgoda, pa potom promišljanje bliže perspektive, pa odmor i stigli smo tako do rujanskih svečanosti. Uobičajeno, reprezentativno okupljanje i još jedan rođendan daleko od obitelji, ali unutar druge mu najdraže, vatrene obitelji.
Dakle, subota je u znaku 38. Lijepe godine za aktivnog igrača?
- Prelijepe! Da mi je netko prije 10-ak godina govorio da ću još uživati u nogometu i svemu što donosi igra, treninzi, druženje sa suigračima, podrška navijača, iskreno ne bih povjerovao. Doista sam sretan čovjek. Uz obitelj koja mi je smisao života, uživam punim plućima u nogometu, s Hrvatskom, s Realom i nadasve s istovrsnom strašću koje me drži još od najmlađih dana s loptom...
Teško je onda nešto više poželjeti uz rođendansku tortu?
- Jedino što si želim za poklon to su dvije pobjede, protiv Latvije i Armenije.
Vratimo se osam mjeseci unatrag. Rekli ste nam u posljednjem intervjuu za SN, “idemo osvojiti to zlato”. Vratili ste se iz Nizozemske sa srebrom. Dojam iz današnjeg kuta?
- Ha, isti kao i prilikom primanja treće medalje s reprezentacijom, razočaranje. Kad izgubiš naslov na jedanaesterce, žal je još veći. Imali smo sjajan put prema finalu Lige nacija i baš sam ponosan na reprezentaciju. Loš start s Austrijom, a onda serija uspjeha, zrelosti, između kojih je faza bilo i još jedno uspješno nam Svjetsko prvenstvo. Zlato u Ligi nacija bilo bi kao šlag na torti.
Brinete li da bi ovaj gubitak s kreča mogao biti zatvaranje kruga uspješnosti začetog nakon drame u Beču s Turcima 2008. godine?
- Ma ne... Bili smo više puta uspješni, a ovaj put se sudbina nasmiješila suparniku. Imamo odlične pucače i vratare, uostalom propustili smo samo to jedno raspucavanje. Mislim da je Hrvatska pokazala prošlih godina snažan karakter i da se doslovno nikad ne predajemo, bez obzira protiv koga igramo, i kakav je tijek utakmice. Mi smo na FF odigrali dvije odlične utakmice. Jednu dominantnu protiv domaćina, gdje su naši spektakularni i nikad brojniji navijači priredili atmosferu kao da smo mi domaćini. Sa Španjolskom, koja je vrlo mlada ali i tradicionalno talentirana reprezentacija, odigrali smo vrlo dobro, ali eto, sreća je ovaj put išla na njihovu stranu.
Često čujemo to, “ovaj put”, i nikako da pred postoljem bude drugi nastavak, u korist Hrvatske. Što to fali da se to ipak dogodi, pitali smo više puta...
- Stvar se može postaviti i drugačije kad je Hrvatska u pitanju. Dakle, što to imamo da smo sposobni ostvariti plasman na velike turnire u kontinuitetu, biti dio elite toliko godina, osvojimo dvije medalje uzastopno na Mundijalu, rušimo najveće i prkosimo svim logikama koje nameću veliki. Mi smo postali dio velikih i trebamo to njegovati kao kontinuitet. Zato je uspjeh u Ligi nacija za mene potvrda tog kontinuiteta, da 2018. i 2022. nisu slučajnost i bljesak. Ako treba istaknuti glavnu vrlinu, pored određene kvalitete koju se mora imati kao tim, onda je to naše zajedništvo!
Ako baš moram nešto izdvojiti kao deficit Hrvatske, onda je to nedostatak određenog profila igrača, odnosno potencijala za ofenzivnu igru
Na tome Hrvatskoj zavide i najjače reprezentacije?
- I razumljivo mi je, jer znam kako te strasti i osjećaja “jedva čekam”, nedostaje mnogim igračima u različitim i najjačim reprezentacijama. Zajedništvo nije floskula, to je iznimno važno stanje odnosa u momčadi i oko nje. Bez toga, možete imati i najvišu kvalitetu, ali nema se kompletnost za rezultatske iskorake. Na tom temelju Hrvatska, iako je mala država i u relaciji s drugima ima jako malo stanovništva, stvara sportska čuda, ne samo u nogometu.
Eto, imamo i najskupljeg braniča u povijesti, činjenicu da najjači klub i momčad svijeta u ovoj fazi, s najboljim trenerom, dovodi dva Vatrena da bi pojačao svoj gotovo pa savršeni stroj?
- Upravo sam htio kazati da je ovo naše zajedništvo tim snažnije imajući u vidu val mladosti koji je preplavio reprezentaciju. Izuzmemo li pogotovo mene, odnosno veterane Perišića, Vidu, Brozovića, skoro pa i Kovačića, ostali su više ili manje mladi i potentni igrači. Puni su energije, elana, odaju kako su sretni što su dio Hrvatske, a o kvaliteti dovoljno govori kako je pola igrača ovog ljeta prešlo u jače i velike klubove. To je temelj mojem optimizmu za reprezentaciju.
Niste nam odgovorili na pitanje, a što onda fali da se negdje zalomi neki naslov?
- Naslovi su nekad splet okolnosti, trenutka sreće ili peha, krive sudačke procjene ili vlastitog trena slabosti. No, ako baš moram nešto izdvojiti kao deficit Hrvatske, onda je to nedostatak određenog profila igrača, odnosno potencijala za ofenzivnu igru. Naši su igrači redom talenti za igru, tehnički i taktički vrijedni i borbeni, ali na planu brzine i moći Hrvatska za najviši iskorak treba više. To su vrline koje su više stvar prirode i genetike, nego treninga i selekcija. Kad pogledam unatrag, uspoređujući sa svim velikim selekcijama koje se nametnu za trofeje i uvijek imaju takve “panzere” naprijed, mi smo imali nekoliko moćnih igrača kroz tridesetak godina. Od sadašnjih Perja, koji je zvijer fizički, od prijašnjih Rebić, a od ranije pogotovo Bokšić... Trebaju se stvari poklopiti da u pravom trenutku imamo sve, i tehničku vrijednost i dovoljnu fiziku. Zemljama s većim brojem stanovnika to je ipak jednostavnije osigurati.
Rebić je bio važan generator iskoraka na ruskom Mundijalu. Nažalost, bio je i inicijator sukoba s izbornikom i nestao je s reprezentativne scene. Šteta. Pogled u bazu, barem za sada, ne nudi neko novo ime u tom kontekstu, iako u mladoj selekciji ima napadača koji su zanimljivi za bližu perspektivu?
- Imamo niz mladih i zanimljivih igrača, i unutar A selekcije, i blizu nje, iz mlade reprezentacije. Vrijeme će pokazati hoće li se netko nametnuti i silinom, nadajmo se tome. Moguće je da negdje u mlađim kategorijama ima neki novi takav “moćnik” koji će za koju godinu donijeti taj plus.”
Za koju godinu… Tko zna gdje će te vi i još neki senator tada biti, i što će onda nedostajati u odnosu na ono što imamo sad. Kad ste vi u pitanju, već par godina stalno je pritisak dokle ćete igrati, a koji otkriva opću bojazan kako će Hrvatska izgledati bez vašeg doprinosa?
- Prije svega ajmo definirati stvar. Hrvatska je igrala na visokim razinama prije mene, igrat će tako i nakon mene i bilo kojeg pojedinca. Rekoh prije, snaga Vatrenih kroz 30 godina povijesti bila je u zajedništvu, tom duhu pripadnosti i privrženosti. To moramo čuvati kao temelj reprezentativne zbilje, a onda će uspješnost biti i posljedica realne kvalitete koju ćemo stvarati. Sada, ja sam bio, jesam, i dok budem tu bit ću sretan i počašćen što igram za Hrvatsku...
Praktično od Rusije 2018. ponavlja se pitanje dokle ću igrati za Hrvatsku, dokle ću uopće aktivno igrati nogomet
Uoči Final Foura rekli ste da imate odluku i dali ste naslutiti da bi mogla značiti i oproštaj?
- To sam kazao prije svega zato da ta tema ne bude teret atmosferi i pripremi nastupa na finalu Lige nacija. Razumijem interese medija i javnosti, ali to se već toliko dugo tematizira i na neki način opterećuje reprezentativni fokus. Kad sam izjavio da ću objaviti što dalje nakon FF-a, više se o tome nije spekuliralo i imali smo mir pred utakmice.
No, niste ni potom razbistrili priču. Štoviše, ostavili ste otvoreno to pitanje sve do Dalićeve objave popisa za rujanske utakmice.
- S izbornikom sam imao razgovor na tu temu još ranije. Dalić je iskazao čvrstu želju da i dalje ostanem na dispoziciji reprezentaciji. Moja je želja također išla u tom smjeru, ali ja sam igrač i uvijek mogu biti subjektivan o tome trebam li reprezentaciji ili sam možda teret. To ni u snu ne bih želio doživjeti, da sam doživljen kao višak. U razgovoru smo izbornik i ja to potpuno razbistrili te sam odlučio ići dalje, u kvalifikacije za EP i s idejom nastupa u Njemačkoj. Istina je da sam nakon poraza od Španjolske bio zaista neraspoložen, nije mi bilo do nikakvih razgovora i medijskih predstava oko mojeg statusa.
Dalić vjerojatno ne može zamisliti sebe kao izbornik, a bez vašeg prisustva. Sigurno ste ga razveselili stavom o nastavku, jer je iznova istakao koliko ste važni na terenu ali i izvan njega?
- S izbornikom imam uskoro šest godina zajedničke suradnje i ona je zbilja vrlo korektna te u odnosu trener-kapetan iskrena. Bilo je nekih trenutaka kada su mi neke stvari u reprezentaciji smetale, jer sam ih držao neumjesnim te limitom za natjecateljske iskorake. Porazgovarao sam na tu temu vrlo otvoreno s Dalićem prije dvije godine i kasniji slijed događanja pokazao je da je izbornik bio iskren kada je rekao da se slaže da se neke stvari moraju promijeniti. To je učinjeno, a po meni, važan je to detalj u kontekstu kasnijeg još jednog uspješnog mundijalskog hoda, odnosno ulaska u finale Lige nacija...
Kako javnosti obrazlažete tu odluku o nastavku?
- Pa nema nekog posebnog obrazloženja, a da se već nešto nije odavno izreklo. Praktično od Rusije 2018. ponavlja se pitanje dokle ću igrati za Hrvatsku, dokle ću uopće aktivno igrati nogomet. Sve sam već kazao, ha, ha...
Ponavljanje je majka mudrosti.
- Ah, dobro, koliko sam ponavljao trebalo bi da sam… Najvažniji faktori da igrač može biti konkurentan jest da je fizički na potrebnoj razini te u poznijim godinama ima i dalje snažnu motivaciju. Na planu fizičkog pitanja mislim da svi vide kako još mogu parirati današnjem ritmu. Srećom nemam ozljeda ili kroničnih tegoba, preventivno godinama radim. Na planu motivacije, nekad se uhvatim u mislima da sam gotovo još više motiviran nego prije. Valjda to dođe s godinama, kada znate da ste u finišu. Naposljetku, najbolji mi je znak da uživam u svakom treningu, utakmici, druženju sa suigračima, a da pritom jasno osjećam kako me reprezentativci i stožer poštuju, i doživljavaju kao nužnim. Sve to zajedno je razlog što se nisam povukao. Još...
Što to znači da ćete ostati do Eura 2024, a možda i u Ligi nacija potom, ili...
- Mislim da se već moglo razumjeti da nemam dugoročni stav, jer u mojim godinama to ne bi bilo logično. Fokusiran sam na sadašnjost. Idem dan po dan, utakmicu po utakmicu, i usporedo osluškujem svoja stanja i doprinose momčadi. Ako osjećam da sam na nivou, da mogu i dalje činiti neku razliku, tu sam na raspolaganju. Na priče o godinama, kao ni na protok vremena ne mogu utjecati, ali mogu utjecati na to koliko sam spreman i znati kako se osjećam. I koliko me raduje biti u reprezentaciji. Zato nema nikakve najave. Mogu tako osjećati i biti tu još godinu, dvije, a mogu osjetiti da je sazrio trenutak za tri mjeseca. Tako vam to ide sa starijima, ha, ha...
U svjetlu aktualne vam situacije u Realu, možda da pojasnite uvod u novu sezonu odnosno ugovor koji ste potpisali?
- Ništa spornog tu nema prije, a ni poslije potpisa ugovora. Pogotovo ne s moje strane. Real je proljetos iskazao želju da nastavim, ja sam imao istu želju. Sjeli smo i brzo smo se dogovorili. S Realom je tako bilo 12 godina i ne može se promijeniti. Odnos nam je izvanredan.
Ipak, tri klupe zaredom nije nešto što prati priču o tim dogovorima. Ili nešto propuštamo u toj dinamici?
- Prije svega se radi o tome kako smo i klub i ja, odnosno trener i ja, imali jasne razgovore i dogovore. Moj jedini uvjet za ostanak bio je da me se tretira kao konkurentnog igrača, kao do sada, a ne da me drže u kadru u ime minulih zasluga. Moja je bila želja da imamo svi igrači iste startne pozicije i da se mogu boriti i izboriti na terenu za svoje mjesto. Kao od prvog dana u Realu. To uvjerenje da mogu doprinijeti momčadi je čvrsto i temeljeno na igrama. Pa prije dva mjeseca igrao sam dva puta 120 minuta za reprezentaciju, znači da fizički mogu funkcionirati na dosadašnjim razinama. Zato sam želio ostati, i kada je klub, kao i trener, kazao da se u mojem statusu ništa ne mijenja, potpisao sam.
I onda ste tri utakmice u prva tri kola gledali s klupe, što je raritet za vas. Štoviše, i dio madridskih medija koja vam nisu baš bili skloni proteklih godinu dana, postavilo je pitanje zašto trener “pretjeruje” u pomlađivanju na vašu štetu. Kako ste doživjeli tu “novost” u statusu?
- Nitko nije zadovoljan kad je izvan igre. Nakon svega u mojoj karijeri, u kojoj nisam siguran da se ikad skupilo tri utakmice zaredom na klupi, pogotovo mi je bio čudan taj osjećaj. No, dobro, trener je tako odlučio iz svojih razloga. Sasvim sigurno neću zbog toga potonuti ili posustati. Naprotiv...
Vidjelo se u četvrtoj utakmici, u kojoj ste startali i po općem mišljenju analitičara vi, i s ulaskom Kroosa, pokazali ste da je igra Reala uvjerljivija kada “igra”, a ne kada veza samo “radi”. Čak se tvrdi da je možda prebrzo Real krenuo u taj proces pomlađivanja, odnosno da vas i Kroosa treba itekako koristiti, i za sazrijevanje mlađih iskoristiti?
- S Ancelottijem sam razgovarao i to sada i na njegovu inicijativu. Imamo vrlo dobar odnos još iz prvog mu mandata, kao i u ovom aktualnom. Nema tu nikakve hrđe. Potpuno sam miran, svjestan da moram svojski raditi kao do sada i da će prije ili poslije sve sjesti na svoje mjesto. Mislim, svjestan sam ja da u veznom redu imamo veliku konkurenciju, da su ovi mladi momci vrhunski igrači, zato jesu u Realu. I oni, normalno, imaju svoje želje, motive i traže mjesto pod suncem. Nije uopće sporno da im mi stariji moramo pomagati da napreduju i postupno preuzimaju naslovne role na razini koju ovaj klub ultimativno traži. U tom smislu sam već duže aktivan i raduje me što ti mladi dečki, bili to Rodrygo, Vinicius, ili ovi koji su došli, žele savjet i koriste naša iskustva. Isto tako ostaje moje čvrsto uvjerenje da mogu još igrati onako kako to Realu treba. Trener Ancelotti dao mi je do znanja da se s time slaže i da kod njega nema ni najmanje dvojbe u kvalitetu igre i pristupa.
Dobro je da ta želja nije jednosmjerna ulica. Uostalom, s 38 godina ne možete očekivati da ćete igrati 50-55 utakmica za Real i još desetak za reprezentaciju. No slažemo se da za nekog koji je bio protagonist na top razini 11 godina, nije logično, a nije ni red da bude statist samo da bi bio i dalje u Realu?
- To je sigurno, i u tom smjeru ću raditi maksimalno da i ove sezone budem među protagonistima. Ima jako puno utakmica, obveza, bit će prostora za sve…
Što “ako”?
- Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati u nastavku godine. Najvažniji je interes momčadi i u tom smjeru ću se ponašati, kao i uvijek. Ukoliko bi se pokazalo da nisam više važan, tada bih razmišljao što dalje. Ponavljam, nisam ostao samo da ostanem, nego želim igrati i uživati u nogometu, kao i svakog dana otkako sam došao u ovaj fantastičan klub.
Što se tiče ponuda…
- Bez lažne skromnosti, ponuda je bilo i prije, kao što su interesi stalni. No, moja je temeljna vizija bila, od 2012. do danas, prvo i uvijek Real. Tek kada bi se dogodilo da Real ima drugačiju ideju o meni, tek tada bih uzeo u obzir druge opcije. Moje ponašanje u tom smislu proteklih 11 godina to jasno potvrđuje.
Ipak, ovo ludilo sa Saudijskom Arabijom sadržavalo je i “bolesne” ponude na vašu adresu. Nemali je broj onih koji su promicali tezu da je suludo odbiti par stotina milijuna eura za par sezona, u dobi od 37-38 godina?
- Mogu vam ponoviti samo odgovor na prethodno pitanje. U Realu sam sretan, ispunjen, i dok je tako, o drugim opcijama ne razmišljam. Niti imam potrebu snažiti ego tim pričama o velikim ponudama. Želim samo uživati u svakom trenu u nogometu i Realu, te si ne postavljam nikakve limite.
Ne bojim se za sebe, jer sam u životu prolazio razna teška iskušenja, ali sam itekako svjestan da će to biti vrlo zahtjevna prilagodba
Benzema je imao drugi stav, no nedostaje li vam suigrač iz fantastičnih zajedničkih osvajanja trofeja i rekorda?
- Naravno da mi nedostaje jer smo 11 godina bili zajedno. Isti osjećaj nostalgije osjetim kao i kod svakog odlaska mojih suigrača i prijatelja, kao Sergio Ramos, Marcelo, Cristiano Ronaldo i drugi. Sve su to ekstra klase. Puno smo bili zajedno, puno osvojili i radovali se, to su posebni odnosi, za sva vremena povezani.
Kolumnist AS-a Roncero, kad je vidio reunion Kroosa i vas s Casemirom na nedavnoj utakmici u SAD-u, rasplakao se iz sličnih emocija nostalgije, za ono što ste kao slavni trio ostvarili zajedno?
- Da, to je to. Put koji smo imali zajedno stvara te posebne odnose, a ljudima kojima je Real duševna hrana to istovrsno emotivno doživljavaju, evocirajući senzacionalne domete koje smo ostvarili.
Ostali ste Kroos i vi još “u gradu”?
- Ne damo se, iako smo svjesni da se približavaju krajevi priča. To je prirodna stvar. Doduše, on je mlađi četiri godine, ali ima drugačije vizije trajanja karijere u odnosu na mene. U svakom slučaju, Toni je sjajan tip, ne samo ekstra klasa na terenu, i sretan sam da uživamo zajedno finiš naših karijera.
Je li i vas strah, kao i mnoge, kako će se život nastaviti kada zaključite igračku karijeru?
- Svi kažu da nije nimalo jednostavno prilagoditi se novoj stvarnosti nakon što ste cijeli život igrali nogomet. Ne bojim se za sebe, jer sam u životu prolazio razna teška iskušenja, ali sam itekako svjestan da će to biti vrlo zahtjevna prilagodba. Bit će vremena kasnije za ta razmišljanja.
Ionako ćete igrati tko zna do kad...
- Ha, ha, u mojim godinama ne gledaj vrijeme, nego ga maksimalno živi dok igra ide...
Kad narastete, bit ćete?
- Jedino znam da želim ostati u nogometu, a u kojoj ulozi nije mi se još nametnula ideja. Upisao sam Akademiju trenera i nadam se da ću je u Hrvatskoj završiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....