U1990-im godinama nogomet je bio u nekoj drugoj taktičkoj eri. Nije se tada trčalo toliko koliko i danas. Nije se igralo tako brzo kao u ovom vremenu. Pa ipak, svaki je format u svojem vremenu usporediv sa suvremenim. U tom smislu je 3-5-2 opcija Miroslava Blaževića s Vatrenima tada smatran dekadentnim. U Italiji je to epoha Arriga Sacchija. S 4-4-2 sustavom doveo je Milan do granica perfekcije i poharao globus. Visoka obrana, linija četiri koja igra na kartu zaleđa, doprinosi plitkoj formaciji i visokom presingu. Bila je to nova taktička era, trend koji su slijedili svi u nogometu, iako je ključno kakve igrače imate i slijedom toga kakav ćete nogomet najbolje moći igrati.

Ćiro Blažević nije mario za te priče. I kad mu je prvi put u kvalifikacijama za EP 96. uslijedio dvoboj upravo s Arrigom Sacchijem, bio je uvjeren da njegov “dekadentni” 3-5-2 može biti kompetitivan. Talijani su tumačili u najavama kako je to sustav koji je nastao na osnovi njihova catenaccia. Bunkera koji je želio biti malo “elastičniji”, to jest ofenzivniji. No, Sacchi nam je kazao na dogovoru termina utakmica da je impresioniran snagom i tehnikom Hrvata.

Conteovo lansiranje

- Kad vidim njihovu fizičku moć, a to uparim s tehničkom kvalitetom, ovo je selekcija koja će idućih godina činiti velike stvari u nogometu. Ljudi ih ne poznaju. To što igraju 3-5-2 znači da njihov trener vidi taj sustav kao onaj gdje će oni najviše pokazati svoj potencijal.

Činilo se pila naopako, ali je Sacchi izbornik bio vrlo trezven. I nevoljen jer njegov nogomet iz Milana u Italiji je bio “nemoguć”. Izgledali su stalno u grču, loše se igralo, ali se ipak nekako dobivalo. Čak su došli do finala SP 94. I u kvalifikacijama su Euro izborili Hrvatska i Italija. Paradoks je da je Sacchijeva Italija u Engleskoj igrala najbolji nogomet njegove ere, ali je ispala već u grupi. Hrvatska je stigla do četvrtfinala...

Prošla su dva desetljeća od Blaževićevih 3-5-2. No, taj sustav je već prije devet godina iznova lansiran. Autor je Antonio Conte, koji je istim formatom, ali drugačijim tehničkim pristupom (agresijom) uzdigao Juventus do tri uzastopne titule prvaka. U Europi je stalno padao. Onda je postao izbornik i njegova Italija je s 3-5-2 djelovala svježe i okomito, ali na Euru 2016. je trokirala. U reprezentaciji, kazao je Conte, teško je dorađivati sustav igre jer se premalo radi s momčadi. To je sustav koji se mora automatizirati u defenzivnom smislu, a modernizirati u ofenzivnom dijelu (otvaranje u brzoj tranziciji i preskakanje igre). Zato ga treba vježbati do iznemoglosti. Klub je nešto drugo. Ima se vremena, mogu se kupiti igrači koji nedostaju, može se vježbati više sustava i prilagođavati. Teško je slično u nacionalnim momčadima, zato se, između ostalog, ni Sacchi a ni Conte nisu nametnuli kroz Azzurre...

Vrativši se u klubove Conte je takve pristupe imao u Chelseaju i osvojio je naslov prvaka Engleske. No, u Europi je opet bio neuspješan. Pa se vratio u Italiju i doveo istim drilom Inter do naslova. Zanimljivo, Chelsea, kojeg je preuzeo u siječnju Thomas Tuchel, upravo je na varijaciji tog sustava (3-4-2-1) prekinuo dugogodišnji post pobjeda u Ligi prvaka s tri braniča u obrani. Analitičari su uvjerenja da je to zato što je Nijemac znao najbolje iskoristiti aktualni kadar s brzim igračima po boku te tehnički i motorički izvanrednim vezistima...

Hrabrost i odlučnost

Trend igre s trojicom braniča se u tzv. modernom nogometu osnažio. Analitičari taktike kazat će da je to zato što se u današnjem nogometu igra često visoki presing, pa treneri radije imaju jednog igrača više u zoni igre naprijed, nego jednog braniča u obrani. Isto tako, promjenom pravila i počinjanjem akcije od golmana, dakle niska gradnja igre zahtjeva da i vratar i stoperi znaju više igrati. Tako se onda rastereti vezne koji trebaju primiti loptu iza leđa prve linije suparničkog presinga i onda krenuti u brže tranzicije s više prostora ispred sebe.

Puno je teorija zašto je sustav s trojicom braniča dobar ili nije. Jedni kažu da je odličan jer s tri stopera bolje se kontroliraju ubačaji s boka, u skoku i po podu, vraćanjem dva bočna vezista jača se obrana (5), a s podizanjem zadnje linije ti bočni se približavaju suparničkom golu i s veznima stvaraju visoki blok. Drugi tvrde da nije slučajno što klubovi koji igraju s tri ne mogu dominirati u Ligi prvaka, te da su rijetke pobjede takvih iznimka koje potvrđuje to pravilo. Oni smatraju da je nominalno pet veznih u tom sustavu, ali realno ih je samo tri kad se bokovi spuste, koji onda moraju raditi “za četvoricu” da pariraju brojčano jačem suparniku. Zato, navode protivnici tog sustava, s 3-5-2 (i varijacijama) imate veliki problem obraniti se od suparnika koji ima jaku veznu liniju. Zvonimir Boban još je kao vrlo uspješni tv analitičar bio protivnik tog sustava. Kao igrač ga dobro poznaje iz reprezentacije, a u klubu je igrao s četvoricom...

- Ne volim taj način igre, jer s 3-5-2 ne uspijevaš kvalitetno pokriti sve dijelove terena, a osim toga često se moraš defenzivno spuštati nisko. To momčad bitno udaljava od suparničkog gola...

Za igru s trojicom, školski rečeno, treba imati centralnog stopera koji je odličan tehnički, čita igru i uvjerljivo koordinira kretnje dva vanjska stopera. Oni pak moraju biti dobri u igri jedan protiv jedan, markirati suparnika, biti dominantni u skoku i uz snagu biti hitri. Kako je nužno da sudjeluju u igri, treba im doza više hrabrosti i odlučnosti.

Dorađivanje kretnji

U toj igri s trojicom najviše pate bokovi, jer jedan igrač pokriva stranu i nužna mu je pomoć veznog igrača. U oba smjera. To zahtjeva puno (i) povratne trke, udaljavanje od suparničke zone, što znači da s tim sustavom niste a priori ofenzivniji, kako neki tumače. Sve dakle ovisi o kadru igrača, a uz to i o maksimalno mogućem uvježbavanju.

Je li sustav s trojicom braniča dobra opcija za Hrvatsku, kako se sve više špekulira u javnosti, odnosno kako daje naslutiti i izbornik Zlatko Dalić? U 54 utakmice Dalić je samo jednom isprobao tu varijantu, i to na prijateljskoj utakmici u Varaždinu, protiv Tunisa. Hrvatska je tu utakmicu izgubila 1:2. U svim ostalim prilikama prva opcija je bila s četvoricom braniča, a taktičke varijacije obuhvaćale su najčešći 4-2-3-1, 4-3-3 i romb 4-4-2.

Oni koji promiču opciju s trojicom braniča ističu da je Hrvatska sada bogata s odličnim stoperima, koji imaju fizičku moć, hitrinu, skok, ali i tehničku vještinu za kombinatoriku. Misli se tu prije svega na Gvardiola, Ćaleta-Cara, pa na Pongračića, Uremovića, Stanišića, uz veterane Lovrena, Vidu. Sosu smatraju idealnim na lijevom boku jer je to pokazao u klubu, dok desno to može pokriti Juranović, a možda ako se vrati i Vrsaljko, koji je to odlično igrao u Sassuolu, a sada to igra i Atletico.

Na taj način, uvjeravaju pobornici 3-5-2 ili 3-4-2-1, Hrvatska može iskoristi vrhunske veznjake, a s Perišićem i Brekalom (koji to sjajno igra u Torinovom 3-4-2-1) te špicom osigurati hitru i okomitu ofenzivnu liniju. Je li to baš tako, odnosno može li se tek tako Hrvatska prešaltati na posve novi način igre kroz nekoliko prijateljskih ogleda te Ligu nacija, a bez dovoljno treninga i minucioznog dorađivanja kretnji linija, na izborniku je Daliću da procijeni. Od toga će ovisiti puno toga za Katar...