Od prvog nastupa na velikom turniru, u Engleskoj 1996. godine, ambicija Hrvatske uokvirena je prolaskom grupe te potom što dalje se može. Već 25 godina na Euru s takvim pristupom reprezentacija većim dijelom (4 na 6 nastupa) ispunjava tu misiju. I svaki put kada ne prođe prvu utakmicu nokaut-faze, osjećaji žala su pravilo. Protiv Njemačke (‘96.), Turske pogotovo (‘08.), Portugala (‘16.) i sada Španjolske u pravilu su naši bili u dobroj prilici da promijene negativnu tradiciju.

Resetirati ciljeve

Činjenica da se nakon svakog turnira isto zaključuje, da je ispunjen prvi i najvažniji cilj, dijelom je prihvatljiva jer je Hrvatskoj to statusno i materijalno jako važno. S druge strane, upravo to što se stalno ponavlja osjećaj da se moglo više, ukazuje da bi u tom pristupu i mentalitetu nešto možda trebalo promijeniti. Hrvatska ovog vremena nije Hrvatska iz 1990-ih i prve dekade 2000-ih godina. Naša je reprezentacija imala iskustvo i trećeg i drugog mjesta na SP-u. Ona ima tradiciju nastupanja na velikim turnirima u zavidnom intenzitetu (11 od 13 mogućih), što je potvrda određene više razine kvalitete, poglavito u omjerima širine baze u odnosu na reprezentacije iz jačih zemalja, koje u tome znaju ozbiljno posrnuti (čak i Italija, Nizozemska, Engleska, Belgija...). Poglavito danas, kada je prolaz grupe zajamčen za 16 sudionika na 24 (67%), podosta se mijenja percepcija vrijednosti (ili težine) kvalifikacijskog prolaza za veliki turnir, odnosno, osiguranja do trećeg mjesta za prolaz grupe. U tom kontekstu bi vjerojatno Hrvatska morala resetirati tvorničke postavke realnih ciljeva...

Pronaći uzroke

Hrvatska je nastupila na 5 od mogućih 6 SP-a (izostala 2010.) i u dva navrata je uzela medalje, a u ostala tri izdanja ispala je također u grupi. Pri tom kiksevima s Ekvadorom, Japanom i Australijom, objektivno slabijim takmacima, a dva puta s realno dohvatljivim Meksikom. To nam ukazuju koliko je relativna teza kako je na SP-u lakše prolaziti jer se Euro igra s težim suparnicima. Na putu do bronce u nokaut-fazi pobijedilo se Rumunjsku, Njemačku i za broncu Nizozemsku. U Rusiji se eliminiralo Dansku, domaćine i Engleze prije pada u finalu.

Ako stvari gledamo tako da su nam se poklopile generacije i sudbine, pa su postignute važne pobjede za trofeje, može se prihvati logika da manja Hrvatska nema moć u svakom turniru ići do kraja. No, ako imamo potencijale igrača da u kontinuitetu izborimo velike turnire, da u težoj konkurenciji Eura više puta (4-2) izborimo prolaz grupe nego na SP-u (2-3), te da se u dva desetljeća osvoji i medalje, onda je to vrlo jasan znak da je realno očekivati proći prvu utakmicu nokaut-faze. Baš dužina tih neuspjeha, čak 25 godina (od osnutka), pojačava uvjerenje da postoji neka sustavna pogreška.

SRDJAN VRANCIC/CROPIX

Zato nam se u vrednovanju uspješnosti nastupa na Eura više nameće pitanje što to koči Hrvatsku da po pravilu pada na prvoj stepenici poslije grupe. Ovo izdanje euro-turnira, kroz primjere Češke i Švicarske, dodatno nam snaži potrebu da se pronađu uzroci. S obzirom na različitost uspješnosti više-manje slične grupe igrača u svojim erama (recimo, 2008. umalo u polufinale, a 2010. izgubi se viza za SP), na stalne mijene izbornika koji plaćaju ceh, te nelogična imenovanja, može se zaključiti da je gro problematičnih nastupa na velikim turnirima posljedica organizacijskih propusta i sustavnih nedosljednosti. Zato često prevlada dojam da se moglo više s obzirom na vrijednost kadra. I prevladava osjećaj neispunjenosti, iako je načelno ispunjena misija prolaska grupe. Osjećaj s kojim se zaključuje i ovaj Euro za Hrvatsku…