Zanimljiv je domaći eter, u kojem tonove diktiraju i struka, i mediji, i navijači. Kad je Hrvatska s Blaževićem igrala s 3-5-2 živjelo se tu formaciju kao dekadenciju, iako je ona dovela do (i) brončane medalje u Francuskoj. Sve vrijeme potom su u sustavima s četiri (4-4-2, 4-2-3-1) Vatreni izborili velike turnire, ali bez osobitog dosega, do povijesnog iskoraka na SP-u 2018. Unatoč srebru, vremenom je promicana teza kako bi izbor s trojicom braniča bio primjereniji tzv. modernih vremenima nogometa. Iako ima klubova, nešto manje selekcija, koji preferiraju taj taktički pristup, činjenica je da isti ne donosi željene više dosege. Sada je ta ideja 3-5-2 postala glavna taktička priča ideje Vatrenih za Katar.
Sustav igre se uvijek definira sukladno raspoloživom kadru. Činjenica je da je Hrvatska sada bogatija za nekoliko mladih i moćnih braniča (Gvardiol, Ćaleta Car), dokazanih povratnika (Vrsaljko), zanimljivih potencijala (Sosa, Juranović...). Ono što je međutim najveća vrijednost Hrvatske već 30 godina, a pogotovo u ovoj eri, to su igrači sredine terena.
Po općem stručnom uvjerenju Hrvatska ima najbolju veznu liniju na svijetu (Brozović-Kovačić-Modrić), s pripadajućim kvalitetnim alternativama (Majer, Vlašić, Pašalić, Jakić) i izvrsnim krilnim-polušpic igračima (Perišić, Brekalo, Oršić, Livaja, Kramarić). To nas upućuje da bi Hrvatska svoju ključnu dinamiku igre trebala prilagođavati potencijalu središnjice. Hoće li trojka Brozović-Kovačić-Modrić istovrsno moćno funkcionirati u novom sustavu, gdje bi Kovačić i Modrić morali bitno više raditi kao ispomoć bočnim igračima? Je li uopće logično da bez klasičnog fizički moćnog igrača na devetki igramo u 3-5-2 sustavu? Sve su to pitanja koja trebaju biti polazište analize Dalića i suradnika prije nego se upuste u treniranje bitno drugačijeg načina igre u odnosu na naviku aktualne grupe reprezentativaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....