Prije šest godina hrvatska reprezentacija igrala je u St. Gallenu sa Švicarskom, radilo se o prijateljskoj utakmici uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu. Završilo je 2:2, a na stadionu smo vidjeli Željka Matuša. Stariji znaju koliko je to veliko ime hrvatskog nogometa, za mlađe je dovoljno navesti - 1960. godine igrao je dva finala s reprezentacijom Jugoslavije, Kupa nacija koje je kasnije priznato kao Europsko prvenstvo i Olimpijskih igara.

Prvo su izgubili od SSSR-a, u drugom dobili Dansku i osvojili olimpijsko zlato u Rimu. Matuš je Zagorec iz Donje Stubice, dinamovac, u Maksimiru je izgradio igrački renome, a Švicarsku odabrao kao dom završivši u njoj karijeru i radeći sve do mirovine kao stomatolog te kasnije voditelj školske klinike.

Željko Matuž

DARKO TOMAS/CROPIX

Svjetske klase

Vatreni su u srijedu ponovno bili na Kybunpark areni.

- Bio sam prošle godine u zagrebačkom HNK-u na proslavi 100 godina ZNS-a, drago mi je što su me pozvali, a svake sam godine u Istri, u Novigradu, gdje je tast za davnih dana izgradio kuću pa u njoj provodimo ljeto. Eto, nedavno sam se vratio u svoj Dübendorf kraj Züricha - kazao nam je doktor Matuš, vitalan i vedar 85-godišnjak.

Kaže da radije razgovara o nekadašnjim vremenima...
- Današnji nogomet više ne pratim toliko u detalje, to se naravno ne odnosi na hrvatsku reprezentaciju čije utakmice gledam. Trideset godina u Zürichu sam na jednoj radijskoj postaji komentirao sport za naše sunarodnjake, ali to više ne radim.

Usporedba današnjih momčadi Švicarske i Hrvatske?
- Otprilike bih rekao da su to podjednake reprezentacije. I profil je sličan jer većina švicarskih igrača igra u najboljim europskim ligama, malo tko je u domaćem prvenstvu. Neki možda još misle da su Švicarci skijaši, ali to je jako kriva ocjena. Imaju snažno gospodarstvo koje pomaže nogometu, a i tradiciju, još 1954. bili su domaćini Svjetskog prvenstva. Dečki iz Švicarske imaju velike ambicije. Uostalom, i naš Ivan Rakitić je ovdje ponikao. Njegova objava oproštaja je loša za reprezentaciju. Jednog dana će i Modrić prestati, potrebni su nam nasljednici, a mislim da Hrvatska sada nema nove takve kao što su oni. O njima obojici se jako puno piše i u Švicarskoj. To su svjetske klase.

Kako vam izgledaju Vatreni dvije godine nakon svjetskog srebra?
- Rezultati iz rujna nisu dobri, međutim, momčad nije bila kompletna. Modrić puno znači, ima autoritet. Dogodio se pad, vidi se to i na rang-listi FIFA-e… Kad će se igrati europska ili svjetska prvenstva Hrvatska će uvijek biti konkurentna, ali uspjeha kakav je napravljen u Rusiji dugo neće biti. Modrić i Rakitić se ne rađaju svake godine. Među današnjim mladima ne vidim vođu. Možda će nam trebati desetak godina da ponovno imamo igrača takvog ranga. Znam da je glavni cilj u ovoj akciji pobijediti Švedsku, ali ne vjerujem da će se to dogoditi nakon onoga što sam vidio u porazima tijekom rujna... - prilično pesimizma sasuo je Matuš, da bi dodao notu pozitive:

- Vjerujem da imamo šanse za plasman na Svjetsko prvenstvo iako će i te kvalifikacije biti vrlo teške. U današnjoj konkurenciji moraš biti jako dobar da bi to napravio.

Dr. Željko Matuž

Snimio: Boris Arbanas

Kad se igrao bolji nogomet, u pedesetima i šezdesetima kad ste bili na sceni ili sada? - usmjerili smo razgovor prema pričama iz povijesti.
- Nogomet je kompletno drugačiji nego nekad. Ne može ga se uopće uspoređivati. Ja sam bio poznat po tome što sam puno trčao, a za Dražana Jerkovića su govorili da niš’ ne trči i uopće se na bori. Mnoge je golove dao na temelju moje igre, no on je to imao. Ja ga ne bih zabio, on ga je zabio. Današnja trka, taktika i tehnika su neka sasvim druga dimenzija. Kao što su naprijed otišle atletika ili plivanje, pa su svjetski rekordi daleko bolji nego tada, jednako se dogodilo i s nogometom u tim fizičkim i taktičkim aspektima. Mi smo trenirali 3-4 puta tjedno. U to doba dominirali su izraziti talenti. Kako ti je bilo prirodno dano, tako si igrao.

Treneri kao profesori

Prisjeća se dolaska u Maksimir.
- Kad sam stigao u klub, Dinamo je 1954. godine osvojio naslov prvaka. Trener je bio Ivan Oskar Jazbinšek. Međutim, kad se sjetim kakve je sastanke održavao prije utakmice... Nije znao ni dobro govoriti hrvatski jezik, a nije bilo šanse da nam objasni kako bismo trebali igrati. Prilikom izlaska na teren kazao bi nam: “Posložite se po visini, da izgledate kao momčad.“ To mu je bilo najbitnije. Danas su treneri profesori nogometa.

Što vam je kao trener dao, ako se nije bavio taktikom?
- Vrlo malo. On i Antolković su bili veliki igrači i vrlo dobri ljudi, autoritet su imali kao igrači, ali kao treneri… Mi smo ih igrači, kad bismo bili nasamo, oponašali kako drže sastanke. Smijali smo se onome što su govoriti. O tome tko će igrati često su slušali publiku. Koga je ona cijenila, toga su stavljali. Imali ste nesigurnost ako vam se fućkalo. Takvo je vrijeme bilo, napredak je u nogometu, kao i općenito u sportu enormno velik. Mi smo igrali na talent, kako smo sami osjećali igru. Uzmite primjer Stjepana Lamze. Ne vjerujem da bi ga i danas netko uspio natjerati da trenira.

U knjizi Sportskih novosti ‘100 najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena’ Matuš ima svoje mjesto.
- Tu se radi o 100 nevjerojatno dobrih igrača, ali neki bi danas imali velike poteškoće - kazao je.

Svojevrsni mit je generacija iz pedesetih godina, tko je po vama tada bio najbolji?
- Jako dobri bili su Bobek, Zebec, Vukas, Zlatko Čajkovski… Igrali su za reprezentaciju svijeta ili Europe - izbjegavao je kazati koga bi stavio na broj 1.

Ipak, potom je rekao:
- Za mene je to uvijek bio Štef Bobek. Bio je autoritet. Tu su i Zebec i Vukas. Možda tako, iako bih ih mogao i drugačije posložiti. Sa Zebecom sam igrao u reprezentaciji, on je mogao biti i krilo i centarhalf, toliko je znao nogomet. Sjećam se jedne utakmice protiv Vukasa na Zagrebovu igralištu na lešu. To vam je u odnosu na travnati teren kao vaterpolo s vodom i bez vode. Od tada mlađih igrača Željko Perušić je bio sjajan. Igrao je u 1860 Münchenu kad su bili prvaci Njemačke. U to doba Bayern je bio nula. No, teško je uspoređivati te igrače s današnjima jer u tome se možeš prevariti. Ja sam danas stariji čovjek i u mojim uspomenama oni su bili najveći.

Zamislite taj peh

Matuš je jednom igrao i za Hrvatsku. Bilo je to 12. rujna 1956. godine s Indonezijom na Maksimiru.
- Dobili smo 5:2, zabio sam prvi gol.

Čestitamo!
- Hvala. Malo kasno, ali prihvaćam - nasmijao se.

Koja vam je najbolja utakmica u životu?
- Finale Olimpijskih igara u Rimu. Prije toga u polufinalu prošli smo Talijane u Napulju i to smo ih dobili na kocku jer rezultat je bio 1:1. Tada se nisu pucali jedanaesterci. Za Italiju je igrao Giovanni Trapattoni, kasnije veliki trener. U finalu smo s 3:1 svladali Dansku, koja je i tada imala igrače u talijanskom prvenstvu. Pisali su da sam bio jedan od najboljih, a dao sam i važan gol za 2:0. Dobili smo s igračem manje jer je Milan Galić, igrač beogradskog Partizana, bio isključen zato što je nekoga poslao u p. m. I zamislite peha, sudac je bio Talijan Lo Bello, nekad ranije Mussolinijev fašistički vojnik u Dalmaciji, koji ga je razumio i izbacio s terena. Danci su se čudili što se odigrava - ispričao je zanimljivu anegdotu, dodajući:

- Na završnici Kupa nacija 1960. godine polufinale nisam igrao, dobili smo Francusku 5:4, a Jerković je zabio tri gola. Bio sam jedan od boljih u finalu, izgubili smo od SSSR-a u produžetku. Nisam se ukenjao od straha jer upravo to finale bio mi je debi u A reprezentaciji. Dotad sam igrao samo za B reprezentaciju. Bio sam i 1962. na SP-u u Čileu na kojem smo osvojili četvrto mjesto.

Matuš je akter najuspješnijeg razdoblja reprezentacije Jugoslavije iako mu je uvijek više značio Dinamo. Za kraj smo ga pitali kako danas gleda na maksimirski klub?
- Poznajem Mirka Barišića, dok Zdravka Mamića u biti ne poznajem, iako smo se jednom davno sreli na nekoj svečanosti. Vani živim 52 godine, makar je točno da nijedna nije prošla da nisam bio u Novigradu. Dinamo meni više nije ono što je bio proteklih sezona. Ni po emocijama s kojima se igra, niti što se tiče stručnog vođenja. Gledao sam utakmicu u Puli u kojoj je Dinamo dobio 1:0. Mi smo nekad Istri davali 11 komada.