Hrvati u Finskoj? Sreli smo dvojicu mladića, jedan je rođen ovdje:
- Ima nas oko 250 u cijeloj državi. Moja majka je Finkinja, eto prije četiri godine odlučio sam se preseliti u Zagreb, iako sam odrastao u Helsinkiju - govorio nam je u društvu prijatelja koji je napravio obrnuto:
- Sad živim u Helsinkiju, već godinu dana, inače sam iz Zagreba.
Zgodne Estonke
Finska je zanimljiva i, kad dođete nakratko, svakako ugodna zemlja. Istina, euri klize kroz prste da ni ne znate kako, ali čak ne kao u Norveškoj i Švedskoj. Jezik im je neobičan i super težak. Nebitno, govore engleski...
- Ovdje su drugačije ocjene nego kod nas, imao sam B iz finskog - smije se mladić koji je pohađao školu u Helsinkiju.
- To vam je kao dobra dvojka.
Dok je Skadar odzvanjao od pjesme Kosovara i Hrvata, u Tampereu je prolazio miran nedjeljni dan, gotovo dosadan, praznih ulica. Još oko 13 sati nismo “natrčali” ni na jednog hrvatskog navijača. Ali tada je monotonija prekinuta...
- Vraćam ti se, zemljo sveta, iz daleka tuđeg svijeta - treštao je glas Mate Bulića iz kombija njemačkih tablica kroz čije se staklo kopočerila zastava 'Uvijek vjerni', a širom otvoreni prozori, da se čuje da se zna, da ovdje igra Hrvatska, kao da su poručili “Dobar dan, Tampere, danas je utakmica”. Centrom grada, tamo gdje je jedino tišina bivala konstanta, Hrvati su razbili učmalost. I počeli se slijevati. Kraj kazališta susreli smo zaprešićko-zagrebačke dečke.
- Krenulo smo još u srijedu u podne - otkrili su nam Tomislav i ekipa, ponudili limenkom Carlsberga.
A kad ste tako dugo na putu, i to kamperom, njih šestorica, uspomene nadmašuju jedna drugu.
- Eto, stali smo pred kazalištem da ženama pošaljemo fotografiju da se kulturno uzdižemo. I treba nam kulturno uzdizanje prije kulturnog srozavanja - s dozom sarkazma govorio nam je jedan iz ekipe, a ne treba dvaput pogađati na što puca.
Kad njih pitate zašto idu na utakmice, odgovor je jasan:
- Zato jer volimo Hrvatsku, želimo je gledati uživo, ali rado nešto i vidimo, doživimo, zabavimo se. Sve je to povezano.
Ako Hrvate koji s takvim afinitetima i motivima pustite da se otvore, ti rasizmi, šovinizmi i ostalo, kako će kazati “kulturno srozavanje” boli. I jako smeta.
- Zamislite, idemo trgom i čovjek me povuče za rukav “Hajde Hrvatska”, vikne on, mi prihvatimo, a onda ispali: “Ali obavezno morate vikati ‘Ubij Srbina’!” Kažem mu: “Samo nema Šiptara”, a taj će “Pa ja sam Šiptar”.
Skadar je došao do Tamperea, i tako to uvijek zasjeni sve lijepo što nogomet i putovanje na nastupe Vatrenih nose.
Tomislav, Krešo i društvo to dobro znaju...
- Uživali smo u Rigi, u Tallinnu, uf, kako su tamo zgodne djevojke. U Poljskoj smo poludjeli, prošli smo petnaestak sela i manjih gradova, u ni jednom nije bilo kafića ili restorana, htjeli smo gledati Hrvatsku s Kosovom, nije bilo šanse. Pa je l’ to netko kod nas može zamisliti? Da slavonska sela, a slična je konfiguracija, nemaju birtije? Mi idemo uglavnom na utakmice na koje se malo tko zaputi. Tako smo odlučili još 2007. nakon Wembleyja kad smo oko sebe vidjeli sve one sponzorske navijače od Agrokora, Zabe i slične.
Amerikanac Mike
Bocnuli smo Tomislava da se raduju i djeca jer dobiju poklone.
- Ja sam svojem kupio sjekiru. Zbilja.
Preskočili smo pitanje što će mu.
Specifičan je Tampere, u njemu se doista na hrvatskim sektorima našlo poprilično fanova koji nisu često na utakmicama, brojni iz Švedske i Njemačke.
- Ali ima dosta i nas, Zagrepčana. Eto u grupi nam je čak i Amerikanac, došao čovjek u državu i kaže - ovakve zemlje nema na svijetu. I ostao. Ime mu je Mike, ali zovemo ga Nevina - odlično su se zabavljali dečki i gospoda i rado nam pozirali s hrvatskom zastavom.
Grad je ostao pust, ali atmosfera u pubovima se usijavala. Četiri sata do utakmice protekla su u izvrsnom druženju. Fince i Hrvate ne vežu ni približne spone kao nas i Kosovare, što ne znači da u Skandinaviji nismo dobro primljeni. Štoviše, u Wanha Posti pubu, vjerojatno najboljem u gradu, gdje pivo teče kao voda, a ozračje svakom minutom postaje sve bolje, partijali smo s Fincima i našima, domaćini su bili u formi, nazdravljali Hrvatima, trudili su se pokazati nam da nešto znaju o našem nogometu. I odjednom je iz zvučnika dopro Thompsonov glas “Sude mi”, a za njim Gibboni “Dajem ti verse i note...”.
- Luka Modrić. On je najbolji. Krivo nam je što ne igra. Darijo Srna je odličan. Što? Prestao je nastupati? Jeste li sada puno slabiji? - raspričao se Niklas, i nije stao:
Petama vjetra
- Pa da, pa Davor Šuker. Da, on je iz Hrvatske. Mi Finci samo sudjelujemo, a vi i pobjeđujete. Kako bih volio da imamo takve igrače! Hoćete li kad opet biti u vrhu kao jednom na Svjetskom prvenstvu? - pitao je nešto na što se ne bismo usudili odgovoriti i nagnuo iz litrene čaše. Jer Finci rado tako piju. Samo koju minutu kasnije naši smo se usred a cappella pjesme “Suomi...” I dalje ništa nismo razumjeli.
Možda je podijeljenost hrvatske navijačke scene dovela da se fanovi u gradu utakmice uglavnom skupe na dan susreta. Negda su mnogo više dolazili večer ranije. Premda Tampere nije lokacija za bezbrižne provod jer točeno pivo je od 5,90, do 7,80 eura, kako u kojem pubu, a Finci i svakako Finkinje pravo su društvo za pijanke i štogod još.
Noć pred utakmicu projurila nam je na obali jezera, sa živom glazbom i tipičnim sjevernjačkim ugođajem u “Štali za janjad i ševe”, okruženi pijanim Finkinjama koje su se već oko jedan doslovno rušile od alkohola. A one koje su ostale na nogama rasplesale su se i samo tražile kome će udijeliti poljubac. Izgledalo je da ne biraju previše... Kažu da u Finskoj imaju dobar cug, što li sve izmiješaju da ih toliko uzme? Dok je večer još bila mlada navratio je tandem koji se ne razdvaja ovih dana Joe Šimunić i oružar Željko Mesić. Relativno brzo su dali petama vjetra, možda i zbog nazočnosti dvojice hrvatskih novinara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....